Samo građani BiH mogu napisati novi ustav

“Odsustvo rata, ali ne i mir”, “produženje ratnih ciljeva uz pomoć ustavnih odredbi”, “cementiranje etničkog čišćenja”, “nagrada za ratne zločine” - ovo su neke od ocjena koje se u javnosti mogu čuti kada se potegne pitanje Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH, poznatog i kao Dejtonski sporazum.

O reformi tog sporazuma, odnosno, o reformi Ustava BiH koji je napisan kao Aneks 4 tog sporazuma, već godinama se vode rasprave bez konkretnih rezultata.

“Ugovor poput Dejtonskog se prema međunarodnom pravu može mijenjati. To je definisano posebnim regulativama koje se tiču međunarodnih ugovora. To je moguće ako se usaglase sve strane koje su i potpisale sporazum”, tvrdi Matthias Hartwig sa Instituta za međunarodno pravo Max Planck u Heidelbergu.

Jednom potpisani međunarodni ugovori se uglavnom ne mijenjaju, ipak ističe Edin Šarčević, vanredni profesor evropskog, međunarodnog i javnog prava sa Univerziteta u Lajpcigu. Ti ugovori se mogu osporavati na osnovu jedne konvencije o takvim ugovorima koja je potpisana u Beču i to samo ako postoje razlozi koji vode ništavnosti tog ugovora.

“U sadašnjoj situaciji ne postoje ni stvarni razlozi ni potreba da se taj ugovor mijenja. Izvor problema u BiH nije sam Okvirni mirovni sporazum. On je donio mir. Problem su aneksi tog ugovora. Treba razlikovati sam ugovor i anekse. Aneks 4 je prihvaćen kao Ustav, on je problematičan i odgovoran za to da je BiH uspostavljena kao neefikasna i skupa država. On je ustoličio jedan nepravedan sistem jer je pravo zloputrijebljeno kako bi se cementirala nepravda i tu su problemi o kojima se mora razgovarati – o jednom ili više aneksa samog ugovora”, tvrdi Šarčević.

Reforma Ustava je put ka svim drugim reformama

Dejtonski sporazum omogućava da se i bez njegovog mijenjanja, bez potpisa svih predstavnika država koje su ga potpisale, promijeni Aneks 4, tj. Ustav, kaže Hartwig: “U Aneksu 4 je u Članu 10 otvorena mogućnost za reformu tog ustava. To znači da određeni organi unutar BiH imaju mogućnost za promjene. Za tako nešto dakle nije potrebna neka nova međunarodna konferencija i promjena samog Dejtonskog mirovnog sporazuma. “

Aneks 4 se može mijenjati amandmanima, dvotrećinskom većinom u Parlamentu BiH, a može se u potpunosti i staviti van snage. Ne postoji mogućnost u međunarodnom pravu da se neka država spriječi da sama donese svoj ustav i za to nije potrebna nikakva nova međunarodna konferencija, kaže Šarčević. “U BiH je međunarodna zajednica uspostavila ustavni model koji je u cjelini uspostavljen na osnovu rezultata teških ratnih zločina i povreda samog međunarodnog prava. Mislim da je nemoguće da ustavne promjene ili donošenje potpuno novog ustava sada dođu sa nivoa međunarodne zajednice, ili nekom novom međunarodnom konferencijom. To je zadatak ustavotvoraca unutar same BiH.”

On dodaje da je sadašnji ustav napisan tako da sam postaje generator problema: “Ustav BiH je napisan tako da on nema integracijsku ulogu u državi, ne vodi ka vječnom miru i nije servis građanima. On zapravo ostavlja mogućnost da se svakodnevno donose političke odluke koje nekog frustriraju, koje nisu u funkciji uspostavljanja blagostanja građana. Međunarodna zajednica ima opcije da pokrene rekonstrukciju tog modela, ali ona se bavi sitnim detaljima, posljedicama, a ne Ustavom kao uzrokom problema.”

Za i protiv Bonskih ovlasti

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma međunarodna zajednica je doista, preko Visokog predstavnika i takozvanih Bonskih ovlasti jedno vrijeme provodila neke reforme u BiH, uglavnom kako bi ojačala centralne državne organe i spriječila opstrukciju sprovođenja samog sporazuma. Te odluke su od početka bile veoma sporne, posebno u Republici Srpskoj.

Sam Dejtonski sporazum predviđa da je Visoki predstavnik iznad Ustava BiH, naglašava Hartwig: “Sporno je pitanje, da li su Bonske ovlasti i odluke koje su na osnovu njih donošene u skladu sa Dejtonom, ali je uglavnom prihvaćeno da one to jesu. I sam Ustavni sud BiH je u određenim presudama donio odluku da je Visoki predstavnik obavezan da djeluje u skladu sa ustavom, ali i da on i nije obavezan na to u slučaju ako djeluje kako bi bilo zagarantovano sprovođenje Dejtonskog sporazuma.”

Inače, za razliku od reformi Aneksa 4, odnosno Ustava BiH, ova država ne može sama da donese odluku o ukidanju funkcije Visokog predstavnika, nego to mora učiniti međunarodna zajednica.

Dva, tri ili nijedan entitet

Pri tome, tvrdi Šarčević, sama BiH, odnosno njen Parlament mogu promjenom Ustava promijeniti i njeno uređenje. Prema okvirnom sporazumu su entiteti nepromjenjive kategorije. Ali Aneks 4 dopusta izmjenu Ustava - ustavotvorac nije ničim spriječen da donese potpuno novi ustav u kojem neće biti entiteta. Pri tom bi se, Aneks 4 stavio van snage a ujedno i dijelovi Okrvirnog sporazuma koji nisu u saglasnosti s "novim" ustavom.

Kada je riječ o najavama o referendumu u RS o Sudu BiH, sudu koji je nastao promjenom, odnosno reformom “dejtonskog” Ustava, Šarčević kaže da je svaki referendum na entitetskom nivou o pitanju koje se tiče državnih ovlasti nezakonit i neustavan. “To upšte nije pravno pitanje, nego pitanje političkog nasilja i na taj način se na to pitanje mora i odgovoriti – nasiljem. Da li će do toga doći ja ne znam, s obzirom na političku strukturu BiH.”

Što se tiče pitanja samoodređenja, u ustavnom pravu BiH se primjenjuju i odredbe o građanskim pravima koje podrazumijevaju i pravo na samoopredjeljenje. To bi značilo da bi jedna zajednica pod određenim pretpostavkama mogla zatražiti formiranje vlastite države. Trenutno se to pitanje poteže u nekim strankama RS koje tvrde da srpski narod u BiH ima pravo na to. Prema međunarodnom pravu, neke od pretpostavki za formiranje vlastite države su da određena zajednica na jednom prostoru predstavlja najmnogoljudniju zajednicu, da se ne može na drugi način zaštiti osim formiranjem vlastite države i da su kolektivna prava tog naroda ugrožena u toj mjeri da je doveden u pitanje njen opstanak.

“Ako pogledate ove kriterije, vidjećete da nijedan od njih nije zadovoljen. Srpski narod je konstitutivan, on ima snagu ustavotvorne vlasti, on nije čak ni nacionalna manjina, on na području RS nije autohton, on naseljava područja koja su etnički očišćena, na kojima je počinjen genocid, ta teritorija nije pogodna i homogena za formiranje takve zajednice. Ne postoji nijedan pravno utemeljen kriterij koji bi govorio u prilog tezi da je moguće RS konstituisati u novu formu državne zajednice”, smatra Šarčević.

Ustav kao baza za bogaćenje uskog kruga ljudi

Što se reforme Ustava BiH tiče, on dodaje da se ne može očekivati od postojeće političke klase da ukine osnove na kojima vlada i dobro živi. “Politička klasa u BiH neće ukinuti sistem, postojeći dejtonski model, jer ona na osnovu njega crpi ogromnu materijalnu dobit. Mi čak i ne znamo koliko dobro oni žive i kolika su budžetska sredstva koja se prelivaju u njihove džepove. Za reforme stoga ostaje model da se socijalnim pritiskom, uz pomoć nevladinih organizacija, intelektualnih krugova,možda i vjerskih, formira jedan konvent, jedno mjesto na kojem bi se razgovaralo o novom ustavnom modelu i pokušalo se doći do alternativnog teksta ustava, koji bi uz pomoć socijalnog pritiska, možda i uz pomoć međunarodne zajednice bio uveden u parlamentarnu proceduru.”

Šarčević ne isključuje ni opciju da bi u slučaju zaoštravanja socijalne bijede moglo doći i do nereda i da bi taj socijalni bunt mogao dovesti do novog uređenja.

I on i Matthias Hartwig su uvjerenja da u svakom slučaju novi Ustav mora biti rezultat volje samih građana BiH.