"Promjene Dejtonskog sporazuma nisu zabranjene"

20 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma situacija u BiH je takva da se upravo mirovni sporazum pokazao kao glavna prepreka jačanju države i razvoju demokratskih instutucija u zemlji. Zar se to 1995. godine u Dejtonu, savezna država Ohajo, nije moglo predvidjeti?

Morate imati u vidu tadašnju situaciju. Glavni cilj svih, koji su bili u Dejtonu, je bio mir. I to u situaciji, u kojoj je postojalo oklijevanje međunarodne zajednice, da se angažuje u BiH bez volje i pristanka jedne od strana. Dakle, trebao nam je pristanak svih strana kako bi stvorili preduslov da međunarodna zajednica sudjeluje u implementaciji mira. To je bio svojevrstan hendikep, to je tačno. No da smo mogli izraditi drugačiji Ustav sigurno bismo napravili takav koji bi bio više efikasan i manje komplikovan. Ali, međunarodna zajednica nije bila spremna da angažuje kopnene trupe -"boots on the ground".

Vi ste aktivno učestvovali u pregovorima oko izrade Dejtonskog sporazuma. Da li je, kada se već znalo da se želi sačuvati zajednička država BiH, postojala alternativa da se zaobiđe stvaranje dva entiteta?

Istinska alternativa nije postojala. Tu je postojao jedan načelni problem. Postojala je duboka protivrječnost onoga što su strane željele da ostvare i što dijelom i dan danas žele. Bošnjaci su željeli sačuvati cijelu državu. To je bila i želja međunarodne zajednice. Hrvati su željeli neko međurješenje i veliku autonomiju dok su Srbi željeli da kompletno izađu iz države, dakle da otcijepe što je moguće veći dio zemlje, da dobiju što veći dio kolača. Te protivrječnosti smo morali prevazići. Istovremeno smo morali dobiti pristanak svih strana. I to je rezultiralo Dejtonskim sporazumom, koji je u tadašnjoj situaciji i pod tim okolnostima bio jedino moguće rješenje.

Kako ste Vi lično gledali na sporazum?

Meni se nisu dopala ta užasno komplikovana rješenja, koja smo morali ugraditi u sporazum. Ali mi svi i ja osobno smo tada mislili da je to samo prvi korak da uopšte dođemo do mira. A reforme, koje bi omogućile da se zemljom efektivnije upravlja, bile su nešto što se samo po sebi podrazumijevalo i što je samo od sebe trebalo da dođe, ali nije.

Podjela BiH na RS i Federaciju je cementirala etničku podjelu. S druge strane se željela sačuvati zajednička država. Kako je Holbrooke zamišljao da se ta protivrječnost prevaziđe?

Mislim da Holbrooke na to nije gledao drugačije od nas. Mi smo morali praktično djelovati i suočiti se sa realnošću. Alternativa je bila nastavak konflikta. Međunarodna zajednica nije bila spremna da dijametralno različite stavove rješava vojnim putem. 60.000 vojnika, koji su stigli u BiH početkom 1996, su došli samo pod uslovom da na to pristanu sve strane. Da smo mogli da kažemo ili ćete pristati na Ustav ili ćemo Vas na to prisiliti, sve bi bilo drugačije. Ali tu opciju nismo imali. Ali mislim da to nije bilo odlučujuće. Odlučujući momenat je bio taj što je međunarodna zajednica a to nam je nekako sugerisala i bosanska strana, imala predstavu da kada oružje zaćuti i dođe mir i demokratija da će se stvari nekako same razvijati u pravom smjeru. To je naravno bila greška.

Šta je trebalo uraditi?

Bio sam ubijeđen da umjesto slabe civilne prezentnosti, u prve dvije godine treba da napravimo prelaznu upravu sa velikim ovlastima međunarodne zajednice, razmišljali smo o protektoratu, a tek onda da pređemo na naredni korak, organizaciju izbora. To bi bilo bolje i to se tako i pokazalo u posljednjih 20 godina. Dakle trebali smo na početku imati snažan angažman a tek onda predati državu na upravljanje njenim građanima. Zašto? Jer je predstava da se najprije održe izbori i gradi demokratija a tek onda uvodi red, pravo i sigurnost bila pogrešna. To bi trebalo biti obrnuto. Prvo morate imati uređene institucije i dati ljudima sigurnost a tek onda možete organizovati izbore a ne obrnuto. Naša predstava da u roku od 11 mjeseci organizujemo izbore a da će nakon toga sve funkcionirati, bila je potpuno pogrešna. Karlu Bildtu i meni je to bilo jasno, kada smo se rukama i nogama borili protiv toga da izbori budu prerano organizovani. To je bila međunarodna odredba i pokazala se pogrešnom. Da smo sredstva i angažman, koji smo kumulativno uložili u BiH u posljednjih 20 godina, iskoristili na početku, sada bismo sigurno bili korak dalje.

Gospodine Steiner, Vi ste bili prisutni na pregovorima u Dejtonu. Recite nam kako je Izetbegović pristao na podjelu na entitete, tim prije što je i Holebrooke sam u svojoj knjizi napisao da je nemalo bio iznenađen time, tim prije što je Milošević bio navodno spreman i na drugo rješenje?

Mislim da ne bi trebalo ići u nekakve psihološke analize. Strane su imale protivrječne stavove, koji se nisu mogli prevazići. Međunarodna zajednica je međutim rekla: Naš primarni cilj je mir i mi ćemo se angažovati samo ako svi pristanu na rješenje. To je uvidio i Izetbegović, koji se dugo branio od takvog rješenja. Ali i on je bio pod pritiskom. Ne zaboravite u kojoj se situaciji nalazilo Sarajevo pod opsadom. A tu je bila i delegacija sa Pala. Oni su imali sasvim druge ciljeve nego mi.

Vođstvo RS je na početku bilo veliki protivnik Dejtonskog sporazuma a sada je njegov najveći zagovarač. Bošnjačka strana traži reviziju. Šta bi se moralo promijeniti da BiH postane funkcionalna država?

Glavna stvar je da, nakon tako traumatskog iskustva, ti divni ljudi koji plijene, u jednoj tako fantastičnoj zemlji kao što je BiH, dobiju povjerenje u budućnost. Uvijek sam vjerovao da u BiH glavni problem nije mržnja, već strah od drugih. Ako se vrati povjerenje ljudi u budućnost zemlje, u suživot, onda je stvorena baza za to. Pretpostavka je naravno da ljudi budu korektno informisani, da mediji doprinesu da stanovnici BiH dobiju povjerenje u budućnost zemlje. Mora se znati da je to evropska zemlja u najvećoj mogućoj mjeri i moralo bi se paziti da se u njoj poštuju ljudska prava, da država bude funkcionalna i efikasna i da se brine o svojim građanima.

Šta biste Vi sada konkretno uradili u BiH kada biste bili u poziciji da odlučujete o BiH?

Ja nemam tu moć da odlučujem, ali mislim da je u interesu i Bošnjaka i Srba i Hrvata da zemlja dobije funkcionalan Ustav. Dejtonski sporazum je bio sredstvo za postizanje mira jer drugo rješenje nije bilo moguće. Sada je to anahronizam. Pored toga postoji i pravna obaveza promjene Ustava iz 2009. godine, koja proizilazi iz presude Suda za ljudska prava (u predmetu Sejdić-Finci). Dakle prilagođavanje Ustava je je pravna ali i politička obaveza u interesu ljudi, koja je neophodna da bi država mogla funkcionirati i njeni ljudi imali budućnost. Tome treba dodati i nevjerovatnu političku propagandu, koja je postojala prije 20 godina i koja i danas postoji.

Kako se moglo uopšte dozvoliti da Dejtonski sporazum mutira u kočničara promjena?

Funkcija Dejtonskog sporazuma je bila da se izbjegne raspad zemlje, da se zemlja očuva i to je u kontekstu međunarodnog prava uspjelo. S druge strane njime se želio dobiti pristanak međunarodne zajednice da se angažuje na licu mjesta sa vojnicima i sa civilnom misijom. To je bila tadašnja funkcija, koja se odnosila na 1995. godinu i nekoliko narednih godina. Ali sada je taj zadatak ispunjen, postoji mir i pored svih poteškoća. U tako promijenjenoj situaciji potrebno je prilagoditi Ustav, koji ionako dozvoljava promjene jer one ni u kojem slučaju nisu zabranjene, ako se izuzmu dijelovi koji se odnose na poštivanje osnovnih ljudskih prava. U Dejtonskom sporazumu postoje dijelom surealne odredbe. Stoga je potreban nastavak angažmana međunarodne zajednice i Evrope, koja mora jasno reći ako vi ispunite vašu zadaću i mi ćemo našu.

Gospodine Steiner, ko je u BiH po Vašem mišljenju zakazao: međunarodna zajednica, koja se nije dovoljno brinula - na početku da ali poslije ne - ili sami Bosanci, koji se, kako se u Briselu stalno govorilo, nisu mogli dogovoriti?

Mislim da svako nosi svoj dio odgovornosti. Greška je bila fiksirati se samo na okončanje rata i "postoperativni tretman" uzeti olako i misliti da ćemo godinu ili dvije ostati u BiH a da će nakon toga sve biti u redu. Tako se razmišljalo. U Americi se mislilo da se i trupe mogu povući u roku od 11 mjeseci. To je sigurno bila pogrešna i naivna predstava, zasnovana na iluzijama. Jer kad se uzme u obzir da se sav novac i cijeli angažman, koji je ipak uslijedio i trajao godinama mogao upotrijebiti na početku kako bi došlo do korjenite promjene, danas bi otišli puno dalje. Ali postoji i samoodgovornost ljudi u BiH i to na svim stranama. Moram reći i da je dominacija nacionalističkog načina razmišljanja bila jača od osjećaja odgovornosti za funkcionalnost zajedničke države i tu leži krivica ljudi u BiH. Tu su postojale i snage koje su željele nešto sasvim drugo i koje su se branile rukama i nogama protiv očuvanja zajedničke države. Bilo je snaga, koje su željele osvetu, postojali su interesi kriminalaca. Ne možete krivicu pripisati samo jednoj strani. Svi skupa smo mogli otići puno dalje nego što jesmo ali Dayton je okončao horor rata.

Michael Steiner je učestvovao u izradi Dejtonskog sporazuma i pregovorima u Daytonu. U prvim poslijeratnim godinama 1996/97 obavljao je funkciju prvog zamjenika visokog predstavnika u BiH. Potom je bio savjetnik nekadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schroedera a od 2001. do 2003. šef Misije UN-a na Kosovu (UNMIK). Bio je i na dužnosti ambasadora SR Njemačke u Italiji i Indiji.