Azil-Derviša: "Votka, pilule, šampon..."

Priče obično imaju jedan početak. Dervišina ima dva. Kada je u Jajcu, februara 1991. godine, došla na svijet, dobila je ime Derviš. Bila je dječak, rođen u pogrešnom tijelu. Godinama kasnije, kada Derviš odlučuje da postane Derviša, počinje njegov drugi život.

Derviša je Romkinja, muslimanka i transeksualka. Prije nekoliko dana pokušala je izvršiti samoubistvo. Da joj je to pošlo za rukom, ne bi doživjela svoj 24. rođendan. U sebe je sasula ogromne količine votke i šampona, uz to jake sedative. Dan ranije ova azilantkinja je trebala biti vraćena u BiH. Savezni ured za migracije i izbjeglice (BAMF) odbacio je njen zahtjev za azil u Njemačkoj. Upravni sud u Regensburgu također smatra da je njen povratak moguć. Borci za ljudska prava iz lijevog spektra organizovali su demonstracije ispred Dervišinog smještaja i na taj način spriječili njen prisilni povratak u BiH. Marion Puhle iz Foruma za izbjeglice koja se brine o Derviši potpuno je ubijeđena da za Romkinju nema povratka: "Ako se Derviša vrati u BiH, to za nju znači smrt!"

Dugo je potrajalo, dok Marion Puhle nije zadobila Dervišino povjerenje. Derviša se još kao dječak, igrala se sa barbikama, a ne autićima. Sa 14 se prvi put počinje oblačiti kao žena. Branka, Dervišina prevoditeljica iz Srbije, pojašnjava: "Dervišu u Bosni doživljavaju kao provokaciju". U školi Dervišu psuju i tuku. Roditelji je istjeruju iz kuće jer se plaše da bi zbog nje sami mogli postati žrtve napada. Traži hranu po kontejnerima, nekako uspijeva preživjeti skupljajući i prodajući karton i staro gvožđe. Kada siđe u grad Jajce, poručuju joj: "Zapalićemo te na lomači, zakucaćemo te na krst kao Isusa na križu!" Derviša svjedoči o brojnim napadima i silovanjima, kojima je bila izložena.

Transeksualnost u BiH nije zabranjena, ali je prezrena u društvu. To se može zaključiti iz brojnih izvještaja EU i američkog State Departmenta. Nakon napada ne dolazi do podizanja tužbi. Dervišine iskaze niko ne registruje. Umjesto toga psuju na nju i govore joj da treba da se ponaša kao muškarac. Kažu joj, ako je neko muči i diskriminira, da joj se to dešava s pravom. Minute pred Upravnim sudom u Regensburgu opisuje ovako: "Tačno je da me je sudija pitao mogu li sakriti transeksualnost i rekla sam mu da ne mogu. Osjećala sam se kao pred bosanskom policijom". Sudija je ipak povjerovao Derviši da je transeksualka. Pošto tužbu nije odbacio kao potpuno neosnovanu, Derviši ostaje mogućnost pravnog lijeka. Ali, zašto sudija ipak nije odlučio u korist Derviše? Jer sud smatra da se ona može vratiti i preseliti u Sarajevo, nestati u masi i potražiti pomoć. Da tamo postoji Organizacija za transeksualce i ombudsman kao i da je anonimnost velikog grada rješenje.

Ljudi koji pomažu Derviši nadaju se da će peticijom pokrajinskom parlamentu moći da odluku o vraćanju Derviše u Bosnu stave van snage. Šanse nisu tako loše, jer je Derviša konačno navela da je bila silovana. U okružnoj bolnici u Regensburgu nad njom bdiju dan i noć. Zbog prijetnje povratkom u BiH, rizik za novi pokušaj samoubistva je veliki", piše između ostalog Tageszeitung iz Berlina.

Sve su pite pitice....

Isti list donosi tekst pod nazivom "Mačo muškarci kupovali bi burek", u kojem se govori o sarajevskoj fast-food kuhinji. U članku se između ostalog kaže: "Naravno da u Sarajevu postoji McDonald's i doner. Ali kako se jedan Doppelwhoper ili doner može uporediti sa ćevapima?

Ljeti je Sarajevo puno turista iz Srbije, Hrvatske, Italije, Francuske ili Turske. Prije svega međutim dolaze Bosanci, koji su 90-tih pobjegli od rata i koji žive u američkom, kanadskom ili australijskom egzilu. Za njih, koji sa svojom djecom koja govore engleski odlaze na ćevape, je to slavlje jer jer je ukus ćevapa - ukus Bosne. Ko ne voli meso, jede pitu. No, centralno jelo bosanske fast-food kuhinje je burek. Jer "sve su pite pitice, samo je burek pitac."

Bosanska brza hrana rasprostranjena je u svim dijelovima bivše Jugoslavije. Otvoreni konflikt o tome gdje se jede pravi burek izbio je tokom rata. Kada je 1991. Jugoslavija počela da se raspada i kada je počeo rat u Sloveniji, u Ljubljani su osvanuli plakati sa njemačkim natpisom: "Burek, nein danke!" - "Burek, ne hvala!" Mnogi Slovenci ali i Hrvati željeli su se definirati kao Europejci i distancirati od onih dole, od Balkana, od južnjačkih Republika, u kojima su 500 godina vladale Osmanlije. Stoga su nacionalisti propagirali kako su burek, pita i ćevapi osmanlijska jela a da su njihova sopstvena bazirana na austrijsko-italijanskoj kuhinji. Ali navike, nastale u bivšoj zajedničkoj državi, nisu se na sjeveru mogle potisnuti. Nazivi za ćevape, pitu i burek odaju doduše njihovo osmanlijsko porijeklo, ali bosanski proizvodi nemaju puno zajedničkog za kebabom ili burekom. U najmanju ruku ne sa onom hranom koja se pod tim imenom prodaje u Istanbulu i Berlinu", piše njemački list "Die Tageszeitung" iz Berlina.