Razmjena teritorija – opasna stranputica
29. maj 2020
DW: Njemački ministar spoljnih poslova i njegov francuski kolega prošle nedjelje su objavili u albanskoj i srpskoj štampi zajednički članak kako bi ponovo pokrenuli srpsko-kosovski dijalog. Da li su uslovi sada povoljniji nego prije godinu dana kada je razgovor u kancelarskom uredu u Berlinu propao?
Bodo Weber: Najprije, ne bih rekao da je taj mini-samit u kancelarskom uredu prošlog aprila propao. On je bio uspješan iz dva razloga: prvo, oduzeta je vodeća pozicija političkim snagama koje su bile za razmjenu teritorija, i drugo, Pariz i Berlin su približili stavove.
Uslovi za to su danas kako bolji, tako i lošiji. Bolji su, jer je do odlaska gđe Mogerini i njenog tima inicijativa za opasnu razmjenu teritorija dolazila iz vrhova institucija EU u Briselu. To podrivanje evropskih principa u kosovsko-srpskim pregovorima iz same Evropske Unije je imenovanjem Miroslava Lajčaka za specijalnog izaslanika postalo prošlost – iako se nasljednik Mogerinijeve Borel, nažalost, do sada nije pokazao kao aktivni činilac na putu ka prihvatljivom finalnom sporazumu.
Lošiji su, jer podrivanje napora centralnih aktera kao što je Berlin više ne potiče od savetnika za nacionalnu bezbednost SAD, već od specijalnog izaslanika Trampa, a centralni politički akteri to – za budućnost Kosova kao nezavisne demokratske države u postojećim granicama opasno agitovanje Trampove administracije – zloupotrebljavaju za svoje sopstvene, nacionalne političke interese.
Kada kažete da se Borel do sada nije pokazao kao aktivan faktor na putu ka dobrom finalnom sporazumu, šta time mislite?
Mislim na Borelovo kontinuirano odbijanje da se jasno pozicionira u smislu evropskog rješenja za finalni sporazum, tj. protiv svake promjene granica ili razmjene teritorija. To je u njegovom posljednjem intervjuu dovelo do formulacija koje su mogle biti pogrešno shvaćene i koje su na Kosovu i u regionu ostavile pogrešan utisak da su on ili EU otvoreni za mogućnost sporazuma o razmjeni teritorija – što nije slučaj.
Agitovanje Trampove administracije nazivate „opasnim“. Kosovari su prije podijeljeni oko tog pitanja. Neki vjeruju SAD više nego EU. Da li je to pogrešno?
Kada se političari na Kosovu danas, ukazujući na bivšu opunomoćenicu EU za spoljne poslove Mogerini, žale da EU gubi povjerenje, imaju sva prava na to. Doduše, u tu istinu spada i to da su zemlje-članice EU, predvođene Njemačkom, bile te koje su se 2018/19. suprotstavile dilu o razmjeni teritorija – suprotstavile su se i gđi Mogerini i Trampovoj administraciji. A agiranje gospodina Grenela počiva, s jedne strane, na podrivanju tih aktera EU, a s druge, na preuzimanju pregovaračkog formata od Mogerinijeve – tajnih pregovora s dvojicom predsjednika.
Podrška SAD i većine država EU nezavisnosti Kosova 2008. nije proistekla iz nekih posebnih simpatija za kosovske Albance, već zato što je služila odbrani liberalnog svjetskog poretka. Politika današnje administracije SAD – pa i na Kosovu – nažalost više nije u službi te tradicionalne američke spoljne i bezbjednosne politike. Ali, siguran sam da su politički akteri na Kosovu, koji danas javno tvrde da više vjeruju SAD nego EU, vrlo svjesni tih uzročno-posljedičnih veza.
Kako će sada dalje ići sa razgovorima? Njemačka i Francuska vrše pritisak – ali ni Srbija ni Kosovo ne izgledaju spremni.
Zaista, ni Kosovo sa svojom krizom vlade, ni Srbija koja se nalazi pred parlamentarnim izborima, trenutno nisu spremni da se u kratkom roku vrate za pregovarački sto. I to bez obzira na pitanje kada će ponovo biti moguća putovanja iz Prištine i Beograda na pregovore u Briselu s obzirom na ograničenja zbog korone. Zato prije avgusta obnavljanje pregovora čisto tehnički neće biti moguće.
Zapravo, zahtjeve dvojice ministara spoljnih poslova da se svi brzo vrate za pregovarački sto nisam doslovce shvatio. Mislim da je članak, i u pogledu isčekivanja ishoda konflikta oko formiranja vlade na Kosovu koji bi se trebao riješiti odlukom Ustavnog suda, ukazivanjem na različite potencijalne opcije htio da pokaže da ne treba podrivati vodeću ulogu EU i zajedničko njemačko-francusko djelovanje. Članak je bio odvraćanje od eventualnih pokušaja da se poslije leta ili prije predsjedničkih izbora još jednom nasilno izgura razmjena teritorija.
Upozorenje na opasnost od opasnih „brzih prividnih rješenja“ i objašnjene zašto je potreban pravi i sveobuhvatan završni sporazum, predstavljaju jaku podršku evropskoj težnji za vodećom ulogom u dijalogu. Ono pokazuje da, i pored svih slabosti EU i upropaštenog povjerenja u EU na Kosovu, rješenje konflikta sa Srbijom u aktuelnoj svjetskoj političkoj situaciji može doći samo od strane Evropske Unije.
Jednom ste napisali: posljednja bitka Merkelove je Balkan. Hoće li joj uspjeti da dobije tu bitku?
Siguran sam da će joj u okviru preostalog mandata uspjeti da jednom za svagda presječe opasnu stranputicu razmjene teritorija. Ne samo zato što takav dil ne bi doprinio demokratskoj stabilnosti i učvršćenju pravne države na Kosovu, a ni Srbije, niti bi doprinio mirnom suživotu Srba i Albanaca, već bi, naprotiv, mogao da dovede do opasne destabilizacije čitavog regiona i masivne štete po demokratiju i vladavinu prava i pravne države.
Teško je predvidjeti da li će sporazum moći da bude potpisan još tokom mandata kancelarke Merkel. Ali, mnogo važnije od potpisivanja je da dođe do temeljnog resetovanja pregovora, na bazi povratka prvobitnim pregovaračkim okvirima u političkom dijalogu 2013. koji će tako utrti put zaista sveobuhvatnom i trajnom mirovnom sporazumu između Kosova i Srbije.
Bodo Weber je viši saradnik Savjeta za politiku demokratizacije (DPC), transatlantskog istraživačkog centra sa sjedištem u Berlinu.