Rat u Ukrajini – glad u Africi

Rano jutro u Najrobiju. Džon Mučoka ima mali štand sa kojeg prodaje čapati, beskvasni tanki hljeb, omiljen za doručak. „Ali imam sve manje mušterija“, kaže on za njemački javni servis ARD. Morao je da povisi cijene jer su brašno i ulje poskupjeli. „Posao ide loše i ne zarađujemo dovoljno.“

Kenija je jedna od zemalja koje preko polovine pšenice uvoze iz Ukrajine i Rusije, divova na svjetskom tržištu žitarica.

Podaci Konferencije UN-a o trgovini i razvoju (UNCTAD) pokazuju da su Somalija i Benin stoprocentno upućeni na uvoz pšenice iz Rusije i Ukrajine. Ukupno 15 afričkih zemalja odatle uvozi barem polovinu svoje pšenice, dok ukupno 25 uvozi barem trećinu.

„Dok razgovaramo, petina ukrajinskog prinosa pšenice iz prošle godine još je zaglavljena u Ukrajini, isto važi za 40 odsto kukuruza. Globalna tržišna cijena pšenice je eksplodirala", kaže za DW Martin Frik, direktor Svjetskog programa za hranu UN-a u Njemačkoj.

„Imamo za dvije trećine višu cijenu pšenice nego prije godinu dana, a polovina tog poskupljenja došla je od početka rata u Ukrajini“, dodaje Frik. „Ovo direktno pogađa neke od najsiromašnijih zemalja u svijetu i gura porodice u tim zemljama ka siromaštvu i gladi.“

Na istoku Afrike je već suša

Veliki udarac po Afriku, i daleko manji po Evropu predviđa i Institut za svjetsku privredu iz Kila: „Ukrajina će najprije biti odsječena od svjetske privrede. Trgovački putevi su prekinuti, infrastruktura uništena i svi preostali proizvodni kapaciteti mogli bi biti usmjereni na ratnu privredu", saopštio je taj institut.

Prema UNCTAD-u, Ukrajina i Rusija proizvode 53 odsto svjetskog ulja i sjemenki suncokreta i 27 odsto pšenice.

Još u sovjetska vremena se prostor između Sankt Peterburga, Odese i Irkutska nazivao „agrarnim trouglom“ gdje na tri miliona kvadratnih kilometara izuzetno uspijevaju pšenica, šećerna repa, kukuruz i suncokret.

„Kad cijene žitarica rastu, to doprinosi inflaciji“, kaže kenijski agroekonomista Timoti Njagi za ARD. „Ljudi će štedjeti, i opšta kupovna moć će opasti.“

Na istoku Afrike ionako već vlada suša koja je spržila polja. Prema Svjetskom programu za hranu, oko trinaest miliona ljudi je upućeno na donacije hrane.

Opasnost od nemira?

Glad bi mogla da pogodi i Liban, koji oko 95 odsto žitarica uvozi upravo preko Crnog mora. „Nema zamjene za hljeb“, kaže tamošnji agroekonomista Rijad Sade za Zidojče cajtung. „To je hrana siromašnih ljudi, jedino što mogu da priušte.“

Neki analitičari se čak pribojavaju socijalnih nemira. U Egiptu, najvećoj arapskoj zemlji, hljeb je decenijama subvencionisana roba.

Ta zemlja je 1977. već vidjela velike nemire kad su vlasti htjele da smanje subvencije. Tokom Arapskog proljeća 2011. godine, Egipćani su na centralnom trgu u Kairu uzvikivali: „Hljeb, sloboda, socijalna pravda!"

Prema Institutu za svjetsku privredu iz Kila, žitarice iz Ukrajine se ne mogu zamijeniti ni na duži rok. Kako navodi taj institut, mnoge afričke zemlje morale bi naprosto da opstaju sa osjetno manje pšenice i suncokreta.

nr (dw, iwf, ard, sz)

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu