Rama kao šef svih Albanaca?

DW: Da li je nacionalistički talas, koji se ponovo valja od Tirane preko Skoplja do Beograda i Zagreba, posljedica iznevjerenih očekivanja građana ili toga što političke elite više od dvije decenije koriste ovaj oprobani metod za čuvanje vlasti?

Armanda Hisa: Ovo drugo je vjerovatniji odgovor. Kada god političke elite pomisle da gube legitimitet jer ne čine ništa za opšte dobro niti na polju ekonomije, one počinju da podstiču nacionalističke sentimente među stanovništvom. U slučaju Albanaca, ovaj vid nacionalizma izgleda dolazi iz Tirane. Teško je odgovoriti zašto, budući da građani Albanci u Makedoniji i na Kosovu nemaju pravo glasa u Albaniji. Ali postoji jedna specifičnost sa Albancima. Premijer u Tirani se smatra „premijerom svih Albanaca" . Kada kod kuće postoji pritisak na njega, onda ljudi iz Makedonije i sa Kosova mogu da ga brane u stilu: zašto dirate premijera? Tako Albanci sa Kosova i iz Makedonije mogu izvršiti svojevrsni pritisak na Albance u Albaniji, kojima se na neki način spočitava da ne mare mnogo za svog premijera. To je vid strategije nekih koji ne glasaju u Albaniji, ali imaju uticaj na događaje u ovoj zemlji.

To je možda razumljivo kada su u pitanju makedonski Albanci. Ali šta je sa Kosovom, državom koja ima svog predsjednika i premijera? Zašto se oni postavljaju u podređen položaj u odnosu na Albaniju?

U slučaju Kosova ne smije se ignorisati romantizovani pogled na Albaniju kao majku otadžbinu. Ta romantizovana slika izgleda ovako: Mi smo nezavisna država jer je to bila jedina opcija prihvatljiva međunarodnoj zajednici, ali bi još bolje bilo da smo ujedinjeni sa Albanijom. San da se bude dio Albanije postoji duže od sto godina. Ljudi nisu u stanju da se racionalno suoče sa temom. U praksi znaju da od ujedinjenja nema ništa, barem u narednih pedeset ili sto godina. Svako ko razmišlja logički i racionalno to zna. Ali ni takvi ne žele da se suprotstave snu i zato gledaju Albaniju kao otadžbinu, predsjednika i premijera Albanije smatraju važnijim od onih u sopstvenoj državi, zastavu i himnu Albanije vide kao svoju pravu zastavu i himnu. To je mentalni proces sa dugom istorijom i ne može se promijeniti za deset godina. Kada je Sali Beriša bio premijer, na Kosovu se gotovo nije smio kritikovati. Jer to je „premijer". Sada je Beriša u opoziciji, a Rama je dobar i pravi „premijer". Dakle nema veze sa ličnostima već sa romantizovanom idejom premijerske funkcije.

Nekoliko susreta Edija Rame i Aleksandra Vučića djelovali su kao rušenje istorijskih predrasuda, kao početak novog odnosa dva naroda. Sada to ne izgleda tako, a otvoren je i problem Albanije i Makedonije. Da li su dobri odnosi mogući na Balkanu?

Susreti Rame i Vučića su bili dio Berlinskog procesa, a ne rezultat potrebe Albanije i Srbije da imaju dobre odnose. Svi su itekako svjesni da nam treba ekonomska saradnja, posebno kada se radi o transportu, putevima… Ali susreti su ostali tehničke prirode jer slon u sobi – to je Kosovo – nije ni spominjan. Istorijski konflikt je prećutan, a slon je i dalje u sobi. Ali trebaju nam drumovi, Srbiji treba povezanost sa morem, Albaniji trebaju veze sa srpskim biznismenima. Postoji svijest da granice treba da budu otvorene barem kada je u pitanju ekonomska saradnja. Na papiru postoje projekti koje jednom treba realizovati. Ali susreti nisu značili istorijsko pomirenje. Nikada nisam vidjela te sastanke kao proces građenja povjerenja.

Odlazeći vlastodržac u Makedoniji Nikola Gruevski je na sva zvona govorio o takozvanoj Tiranskoj platformi makedonskih Albanaca. Jasno je zašto on o tome govori, ali je manje jasno zašto je Ediju Rami trebalo pokroviteljstvo nad takvom jednom platformom. Da li samo zato što su izbori u Albaniji u junu?

Ta intervencija Rame je miješanje u unutrašnje prilike Makedonije. U nekim drugim okolnostima to možda i ne bi imalo posljedice. Ali sastajanje albanskih partija iz Makedonije u Tirani – kao da je Rama njihov premijer, a oni dio albanskih, a ne makedonskih institucija – bio bi jak simbolični akt sve i da iz toga nije proizašla nikakva platforma. Kao da su došli kod svog bosa. Taj simbolični čin bio je zabijanje nosa tamo gdje ga ne treba zabijati, u unutrašnje stvari druge države. Ali zašto je Rama to radio? Pa zato što i u Albaniji postoji ozbiljna kriza.

Problem sa kanabisom nikada nije bio ovoliki. Albanija je u ovih 27 godina demokratije uvijek bila koridor za drogu, ali nikada nije bila veliki proizvođač. Mnogo godina se kanabis proizvodio u Lazaratu. Tokom racija 2013. su tamo ubijena dvojica policajaca. Od tada se kanabis proizvodi svuda, od planina na sjeveru do polja na jugu. Nema ozbiljne proizvodnje žita, krompira, paradajza… Četiri petine obradivih površina i padina na planinama zasađeno je kanabisom. Vidi se da tu proizvodnju kontrolišu vladini kanali. Na svake dvije ili tri sedmice se otkrivaju nove laboratorije droga.

Na političkom nivou postoji problem sa reformom sudstva koja je napravljena bez učešća opozicione Demokratske partije. Ta reforma je zamišljena da ide u korist Edija Rame, kako bi kontrolisao sudije i eliminisao one koji mu nisu po volji. Postojao je ogroman pritisak međunarodne zajednice na opoziciju da prihvati ovu reformu, budući da su za nju morali glasati svi poslanici. Venecijanska komisija je intervenisala u prijedlog zakona prihvativši amandmane opozicije. Ali prošlog juna, kada je prijedlog Venecijanske komisije trebalo da se izglasa u skupštini, sat vremena pred glasanje se ispostavilo da je pred poslanike zapravo stigao Ramin predlog, a ne izmijenjeni predlog Venecijanske komisije. Prijedlog je ponovo vraćen toj komisiji, ali opozicija ima problem jer je Rama miljenik Angele Merkel i evropskih komesara. Na kraju je izglasan generalni okvir reforme sudstva uz izmjene koje su tražile demokrate. Dva zakona su prošla, ali u trećem je Rama radio šta je htio. Tada su demokrate rekle „ne" i počele sa protestima ispred vlade.

Sva ta dešavanja – kanabis i odsustvo dogovora vlasti i opozicije o reformi sudstva – kulminiraju u februaru ovom platformom albanskih partija iz Makedonije. Rama od tada nastoji da albanskoj javnosti nametne mišljenje da lider njegovih rivala demokrata Ljuljzim Baša zapravo zajedno sa Gruevskim radi na slabljenju Albanije u sklopu šire antialbanske mreže u kojoj su Vučić, Erdogan i Putin. Rama je sve predstavio kao nacionalno pitanje u stilu: ko je za Ramu, taj je i za nacionalnu stvar.

Da li je, s obzirom da je Albanija članica NATO, realno ostvarenje projekta nacionalističkih krugova – „Velike Albanije"?

Ne. To pitanje zapravo nikada nije ni otvarano. To je gotova priča. To znaju ljudi koji razumiju šta je NATO. Obični ljudi, koji to ne razumeju, možda i dalje imaju te romantizovane ideje. Ali to je nemoguće. Političari pokušavaju da igraju na tu kartu neznanja, ali od toga nema ništa.

*Armanda Hisa, 1978, je albanska antropološkinja koja proučava etničke odnose i nacionalizme na Balkanu. Radi na Institutu za kulturnu antropologiju u Tirani.