'Zidanje hrama je zidanje života pravoslavaca u Mostaru'

Deutsche Welle: Kako je bilo biti Srbin i pravoslavac u Mostaru kada ste Vi došli, nekoliko godina nakon Dejtona, a kako je to danas? Ima li razlike?

Radivoje Krulj: Razlika je drastična. To je bilo 1999. godine, dok sam još bio mlad sveštenik, kada su oni Srbi koji su ostali za vrijeme rata u Mostaru bili ili preplašeni, isfrustrirani a oni koji su željeli da se vrate bili su u, da tako kažem, nekoj sličnoj situaciji, kao kada su napuštali svoja ognjišta. A za neke je to možda bilo i teže. Život u kolektivnim centrima je bio jako, jako težak. Nije bilo podrške tadašnje vlasti ni u Republici Srpskoj jer je njena politika bila – ostanak u Republici Srpskoj - a što se tiče vlasti u Gradu Mostaru i u Kantonu, nije bilo baš velikog ni iskrenog raspoloženja za povratak Srba. I kada pogledamo sa te vremenske distance, situacija je neuporediva. No, situacija jeste i danas složena i teška. Mladi ljudi odlaze, ali u tom smislu su i Srbi ravnopravni sa ostalima.

Da ne počnemo priču s problemima već sa onim što je pozitivno i što uliva nadu u Mostaru? Ima li nade u istinski suživot u Mostaru? Ili ljudi žive takoreći jedni pored drugih?

Kako da ne. Mostar je, možemo reći, jedini multietnički grad na ovim prostorima. U nekom smislu sreća, u nekom nesreća, ali ja ipak mislim da je to sreća i prosperitet. Srbi su nekako so u Mostaru. Jer, Mostar je ipak podijeljen grad na istočni i zapadni, a Srbi žive i na istoku i na zapadu. Ima nas i u jednim i u drugim institucijama, i u bošnjačkim i u hrvatskim. Naša djeca idu i u jedne i u druge škole. Malo nas je, ali smo, da kažem, pravilno raspoređeni. I mislim da smo velika nada za multietnički Mostar. I jako je važno istaći da uživamo sva prava i u nacionalnom i vjerskom smislu.

Nedavno su pravoslani hrišćani u parohijskom domu crkve u Bijelom polju upriličili iftar za komšije muslimane? Je li to put suživotu?

Kod nas to nije ništa novo. Mi ovdje živimo tako godinama. Ove godine se desilo da je slava crkve u Bijelom polju, bila u vrijeme ramazana kada naše komšije muslimani poste, i onda smo im predložili da dođu uveče, da ćemo, kada završi post, za njih prirediti večeru ondosno - iftar. I to je naišlo na masovno odobravanje i veliku medijsku pažnju. Ali, bilo je ekstremista i sa jedne i sa druge strane koji to nisu odobravali.  

Srbi još uvijek nisu konstitutivni narod jer Hercegovačko-neretvanjski kanton (HNK) još uvijek nije uskladio svoj ustav sa Ustavom Federacije BiH. Šta je u tom smislu sa srpskim jezikom kao obaveznim predmetom u školama? Koliko crkva, koja je kroz istoriju crkva uticala mnogo na očuvanju kulture i jezika, može da utiče da se na tom polju stvari dovedu u red?

Tu imamo jedan vid paradoksa. No, ono što je za nas bitno u praktičnom smislu jeste to da je srpski jezik službeni jezik, možete izvaditi dokumenta na srpskom jeziku na ćirilici. Zvanična stranica Vlade HNK je i na srpskom, i na hrvatskom, i na bosanskom, kao i stranica Grada Mostara. No, ono što je meni kao svešteniku i kao roditelju bitno jeste to da ovdje u svim školama postoji mogućnost da ako u jednoj školi samo jedno dijete želi pravoslavnu vjeronauku imaće je. Ako roditelji, ili njihovo dijete, žele da se u svjedočanstvo upiše srpski jezik to pravo je zagarantovano. Ali, mislim da nije ni realno očekivati da se srpski jezik uvede u jednoj školi koju pohađa četvoro ili petoro srpske djece, a u tu školu ide 500-600 đaka. To je praktično nemoguće.

Da li onda Srpsko kulturno društvo Prosvjeta i dalje ostaje jedino mjesto u Mostaru gdje je moguće učiti srpski jezik?

Tako je. To je jedan vid dopunske nastave. U Brankovcu, u vladičanskom dvoru, subotom organizujemo nastavu srpskog jezika, srpske istorije i kulture. I to je za nas možda i bolje i praktičnije. Jer, ovako kroz nastavni plan i program upoznajemo druge i drugačije, živimo sa drugima i drugačijima a nećemo biti uskraćeni ni što se tiče svoje pismenosti, svog jezika i svoje kulture.

Kako gledate na organizaciju Srba u Mostaru na političkom i kulturnom nivou?

Kao sveštenik ne mogu o tom političkom (smijeh), mada bih volio da se politički ovdje ostvarimo. Jer, to je ključ i svih drugih pitanja, kao na primjer pitanje ekonomskog opstanka. No, ono za šta sam pozvan i prizvan, jer moj fah je duhovnost i kultura, tu mislim da smo potpuno ravnopravi sa ostala dva naroda.

I dobro organizovani?  

Da. Dobro organizovani. U suštini postoje zahtjevi nekih roditelja da otvorimo svoju školu, da djecu upisujemo u svoje škole... Ja nisam htio da grubo odgovorim kako to nije dobro, nego sam prećutao, ali nisam radio na tome. Jer, ja mislim da je bolje ovako. Ja imam šestoro djece, petoro su školarci, i u srednjoj i u osnovnoj školi, i mislim da su ta djeca bogatija upoznavajući druge i drugačije, izučavajući druge i drugačije kulture, a istovremeno učeći i o svojoj, nego da se getoiziraju i da budu izdvojeni.

Koliko crkva u Mostaru pomaže ljudima u prevazilaženju trauma? Poznato je da je veliki broj mostarskih Srba prošao logore poput Dretelja, a danas su neki od njih ponovo u Mostaru. Obraćaju li vam se za savjet, za pomoć?

Kako da ne. Nikoga ne odbijamo. Svakog saslušamo. Nekada mi bude jako teško što ne mogu da pomognem u rješavanju nekih drugih problema; kada ljudi traže da im pomognem oko zaposlenja, obnove kuća, stipendiranja učenika itd... Ali, kada se ljudi obrate sa duhovnim problemima onda mi je to posebna i čast i radost. Ne bježim ni od drugih pitanja jer sam svjestan da pravoslavni Srbi u Mostaru nemaju bolji oslonac do crkve.

A druga pitanja su ekonomski opstanak. Povratnici iz redova srpskog naroda se u dolini Neretve mahom bave poljoprivredom. Mnogi u Mostaru se nadaju pomoći s Vaše strane. Koliko crkva može da pomogne u ekonomskom smislu. Jer, ljudi se neće vratiti negdje gdje nemaju od čega da žive.

Tako je. To je krucijalno pitanje. Ako bude radnih mjesta i ako bude ekonomske perpsektive biće i boljeg i većeg i značajnijeg povratka Srba. Mi smo toga u potpunosti svjesni. A mi u tom smislu, ekonomije i ekonomske perspektive, preduzimamo korake i van naših mogućnosti. Jer, uvijek možemo nekim važnim ljudima iznijeti naše probleme. Zalažemo se pred institucijama za probleme ljudi u Mostaru.

Ove godine su zvonila zvona na crkvi Svete Trojice u Mostaru – prvi put poslije 24 godine. Šta to znači ljudima u Mostaru a šta to znači Vama?

Kada vidite suze na licima ljudi kada su čuli zvona sa Saborne crkve, onda vidite koliko ti ljudi žive sa gradnjom crkve, koliko se raduju svakom napretku. I to nam sigurno mnogo znači. Zato smo ovu akciju i nazvali 'Obnovimo hram obnovimo Mostar', jer smo znali da obnova hrama mora pratiti obnovu života, duhovnu obnovu, kulturnu obnovu. Zidanje hrama nije samo zidanje objekta, nego je to zidanje života pravoslavaca u Mostaru.

I još jedan znak da je Mostar multietnički grad?

Tako je.