Problem Njemačke nisu izbjeglice nego birokratija

Nijemci u cijelom svijetu uživaju glas da su svjetski prvaci u organizaciji. Međutim, to mišljenje se mijenja. Ne samo zbog toga što njemačka armija ima sve više problema da vojnike i opremu prebaci od tačke A do tačke B, nego i što su inače pouzdani organi uprave očito došli do svojih granica kada je riječ o organizaciji prijema i pronalaženju smještaja za 200.000 izbjeglica. Na svim stranama se govori o "vanrednom stanju" i "haosu". Mediji prikazuju slike dušeka poredanih po podovima fabričkih hala, šatore kao skloništa te toalete u izbjegličkim domovima koji odista smrde do neba.

Brojevi su relativni

Albert Einstein nas je naučio da je sve relativno. Posebno brojevi. 200.000 izbjeglica tokom jedne godine je na prvi pogled veliki broj. Ali je to malo u odnosu na 50 miliona ljudi koliko ih se trenutno širom svijeta nalazi u bijegu. 200.000 izbjeglica na 80 miliona stanovnika Njemačke - to je jedna izbjeglica na 400 stanovnika. U Libanu trenutno na četiri stanovnika dolazi jedna izbjeglica iz Sirije. To je mnogo!

200.000 u Njemačkoj izgleda kao veliki broj prije svega što je sedam puta veći od broja izbjeglica koje su u Njemačku stizale do prije samo pet godina. Ali u ovu zemlju je ranije stizalo i više ljudi. 1992., na vrhuncu ratova na Balkanu, ovdje je bilo 450.000 izbjeglica, a da u tom trenutku nije došlo do raspada Njemačke ili do narušavanja blagostanja njenih građana.

Šta se to dakle trenutno dešava u Njemačkoj? U prvom redu se mora pogledati iracionalni federalizam: svaka savezna zemlja, svaki okrug i svaki grad moraju po strogo određenom ključu, po matematičkoj formuli, primiti određeni broj izbjeglica. Bez obzira na to kakvo je stanje u pojedinim gradovima i regionima, bez obzira na to što u pojedinim dijelovima Njemačke trenutno nedostaje praznih stanova ili vlada velika nezaposlenost. Pojedini gradonačelnici i socijalne organizacije počinju pri tome da se bave politikom i demonstrativno podižu šatorska naselja za izbjeglice i u njih pozivaju timove novinara i kamermana iz cijele zemlje. Pogledajte - ovako će izgledati stvari ako brzo ne dobijemo pomoć! Nije važno što uopšte nije potrebno podizati šatore. Tako nešto je zabilježeno u Duizburgu.

Mukotrpna birokratska procedura

Nije slučajnost da se upravo bogata Bavarska zbog užasnih uslova u kojima izbjeglice ovdje žive često nalazi u udarnim vijestima. Naravno da to ima veze sa vladom te savezne zemlje koja je mjesecima gledala u stranu iako je bilo lako predvidjeti da će broj izbjeglica iz Sirije da raste. Ali u prvom redu to ima veze s tim što je priliv izbjeglica u Bavarsku posebno veliki. U Minhenu je zadnja stanica vozova iz Italije i sa juga Evrope, vozova kojima stiže većina izbjeglica. One moraju u Minhenu proći komplikovanu proceduru prijema, prije nego što budu upućene u druge regione Njemačke.

Nijemci su svjetski prvaci u organizaciji i upravo u tome leži dobar dio problema. Zakonom je jasno definisana razlika između izbjeglice i azilanta. Baš kao što je jasno regulisano na koje načine se zbrinjavaju te dvije kategorije. Azilant je, naprimjer, onaj ko na svoju ruku dođe u Njemačku - čak i ako dolazi iz Sirije. Zbog toga mora proći kroz proces dobijanja statusa tražioca azila, što traje mjesec dana, iako trenutno svi ljudi iz Sirije imaju neograničeno pravo boravka u Njemačkoj. I sve dok traje ta procedura, predviđen je smještaj u velikim centrima - iako u mjestima gdje se ti centri nalaze, recimo, ima 1000 trosobnih stanova koji su prazni.

Mnogi Nijemci dobrovoljno pomažu

To što se lokalno stanovništvo buni protiv velikih centara za smještaj izbjeglica i azilanata, može da se smatra užasnim. Osim straha za pad vrijednosti vlastitih kuća koje se nalaze u blizini takvih centara, postoji i onaj neodređeni strah od velikog broja stranaca na jednom mjestu. Ti protesti ipak ne znače da su Nijemci generalno protiv prijema izbjeglica. Naprotiv. Posljednje ankete govore da više od polovine Nijemaca podržava da se primi još više izbjeglica iz Sirije. Ta spremnost da se pomogne je prisutna skoro svuda u Njemačkoj i vidljiva je kada izbjeglice stignu u pojedina mjesta. Građani se organizuju i formiraju udruženja koja pomažu izbjeglicama i sakupljaju pomoć za njih.

Dakle, u jesen ove 2014. godine nije Njemačka ta koja nije dorasla zadatku, nego je to njemačka birokratija. Koraci ka integraciji izbjeglica bi bili: ubrzanje procedure priznanja izbjegličkog ili azilantskog statusa, decentralizovani smještaj u običnim stanovima, ponuda kurseva njemačkog jezika i što je brže moguće pronalaženje posla za te ljude. Ionako je malo onih koji vjeruju da će se ove izbjeglice brzo vratiti kući. Dobro integrisani ljudi, koji bi bili zahvalni što mogu ovdje da žive, nisu teret nego dobitak za njemačko društvo.