Prijedorske žrtve i dalje bez spomenika

Nakon više od tri decenije nema jedinstvenog stava ali ni pogleda na ono što se dešavalo u proteklom ratu na prostoru prijedorske regije. Više od tri hiljade civila stradalo je u okolnim logorima ili protjerano a gradske vlasti i 31 godinu nakon početka ovih događaja, smatraju da je broj stradalih preuveličan, ali da su „spremni da ispruže ruku i da žive zajedno i složno". Fadila Okić iz Prijedora, dobila je bijelu traku, dan nakon što joj je muž odveden u logor Omarska. 

„Ja sam nosila bijelu traku tih dana dok je muž bio u logoru u Omarskoj. Bila sam u četvrtom mjesecu trudnoće. Prilikom kretanja, trebali smo nositi bijelu traku. Bio je to grozan osjećaj poniženja", kaže Fadila, podsjećajući na obavještenje o obaveznom isticanju bijele zastave na kuće i trake oko ruke, nakon čega joj je muž odveden u logor Omarska. 

„Žene nisu mogle da idu vozom ili javnim prevozom i ona je došla tada do mene pješke, trudna, rizikujući sve", kaže Sead Okić, koji je nakon Omarske, jedno vrijeme proveo u logoru Trnopolje. 

102 ruže

Nekoliko stotina građana koji su iz cijele BiH stigli u Prijedor kako bi obilježili „Dan bijelih traka", položilo je ruže sa imenima ubijene djece na glavnom gradskom trgu. Imena ubijene djece čitana su na Trgu majora Zorana Karlice, a prethodno je upriličena šetnja kroz centar grada, koju su prošle godine gradske vlasti bile zabranile. Edin Ramulić, aktivista inicijative „Jer me se tiče“, koja je i organizator skupa, poručuje da gradske vlasti i dalje odbijaju da prihvate inicijativu za izgradnju spomenika ubijenoj djeci, ali da je dobro što niko javno ne spori žrtve. 

„Ono juče se obilježavalo paljenje starog grada i ubijanje civila, a mi danas obilježavamo nešto što je civilizacijski napredak, stradanje bez obzira kojem narodu pripadaju žrtve", kaže Ramulić, podsjećajući da civilne žrtve još nemaju spomenik u gradu.

„Za sada imamo dobar proces u kojem se nikada niko nije usprotivio tom spomeniku ali nalaze način da to odugovlače. Niko ne negira smrt 102 djece, 3176 žrtava i logore i mislimo da je to bitno", kaže Ramulić, ističući da su svi taoci lokalnih vlasti pa i onih u Sarajevu, gdje se ni spomenik žrtvama na Kazanima ne može postaviti u centru grada. 

Dan ranije, tokom obilježavanja Dana odbrane grada, gradonačelnik Prijedora Slobodan Javor, rekao je da svi poštuju sve žrtve ali da se istina mora znati, te da se sjećanje na poginule borce koji su tada odbranili grad ne smije zaboraviti.

Mir i suživot

„Želimo da nastavimo da gradimo mir i suživot sa svima. Ima onih koji uporno ističu nešto drugo, vode neku svoju politiku. Politika se ne smije miješati jer su ovo ozbiljne stvari. Istorija se ne smije iskriviti i mi se zalažemo upravo za to da se istina ne zaboravi", rekao je Javor dan ranije na obilježavanju Dana odbrane grada.

Dio javnosti, okupljenih prvenstveno oko organizacija koje su prethodnih dana obilježavali 30 godina odbrane Prijedora, poručuju da je cijela priča o bijelim trakama laž, jer se na snimku Radio Prijedora od 31. maja 1992. godine, nigdje ne spominje nošenje bijelih traka, već se govori o „kačenju bijelih zastava na kuće, onih koji su bili lojalni tadašnjoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini".

„Nema potreba za strah i paniku, a od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, traži se da na svojim kućama na vidnom mjestu, istaknu bijele zastave“, glasi saopštenje Radio Prijedora iz 31. maja 1992, koje je pročitano odmah nakon vijesti.

„I ove priče o toliko ubijenih u ovom Prijedoru. Nije bilo toliko. Bilo je dosta, ali nije onoliko koliko je otišlo u svijet. Mi moramo da zaista zajednički radimo na svim pitanjima za ovaj naš narod", rekla je predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora Zdravka Karlica, takođe tokom obilježavanja Dana odbrane grada. 

Opstrukcija vlasti

Fikret Bačić, predstavnik ubijene prijedorske djece kojem su ubijeni sin i kćerka, pozvao je gradonačelnika Prijedora da konačno riješe pitanje spomenika i da gradske vlasti prestanu sa opstrukcijom.

„Sadašnja vlast u Prijedoru je rezultat progona nesrpskog stanovništva. Dominacija je ostvarena ubijanjem i protjerivanjem stanovnika Prijedora. Mi se ovdje ne možemo osloniti na demokratski princip da većina odbornika odluči o podizanju spomenika. Nama su potrebni drugi mehanizmi, zato sa ovog mjesta u ime svih, apelujem na predstavnike međunarodnih organizacija da nam pomognu da dobijemo spomenik za ubijenu djecu Prijedora", kaže Bačić.

Kada je riječ o spomen obilježju za ubijenu djecu koju predstavnici udruženja žrtava traže više do deset godina, još nema pomaka. Neki od ranijih prijedloga lokalne vlasti bili su zajednički spomenik za svu djecu, uključujući i onu ubijenu u Drugom svjetskom i svim ostalim ratovima ali se predstavnici bošnjačkih udruženja sa tim nisu složili. Traže poseban spomenik ubijenoj djeci od 1992. godine do kraja rata, ali da gradske vlasti posebno podignu spomenik ubijenoj djeci u Drugom svjetskom ratu.

Preko tri hiljade građana nesrpske nacionalnosti stradalo je na području Prijedora za vrijeme rata u BiH. Od toga je oko 1300 u Kozarcu i okolini.  Za zločine u Prijedoru, Tribunal je osudio ukupno 18 osoba na 276 godina zatvora, dok je pred sudom BiH osuđeno njih 20, na ukupno 352 godine zatvora.

 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu