Predsjednikov debakl

Turski birači su demokratski odlučili: postoje dva nedvosmislena gubitnika i jedna stranka koja je na dobitku. Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan i njegova partija koju je svom snagom podržavao, religiozno-konzervativna AKP, spadaju u gubitnike. A kurdska stranka HDP (Halkların Demokratik Partisi, Demokratska partija naroda) prvi put je prešla cenzus od deset procenata i zasluženo ušla u Veliku narodnu skupštinu u Ankari.

Za Erdogana je takav rezultat u stvari pravi debakl. On je sve stavio na jednu kartu, u namjeri da pretvori Tursku u prezidijalnu republiku. Kršeći obavezu neutralnosti predsjednika države, nedjeljama je krstario zemljom i agitovao za AKP. Istovremeno, nije se ustručavao da protivničke političare i stranke izloži najtežim verbalnim napadima, pa i da ih blati. Birači su, osim toga, kaznili i njega i njegovog nasljednika na mjestu stranačkog šefa, Ahmeta Davutoglua, za zloupotrebu vjere u političke svrhe.

AKP je 2002. pod Erdoganom prvi put pobijedila sa 34 odsto glasova, prije četiri godine je za ovu stranku glasalo skoro 50 odsto, a prije godinu dana je Erdogan na prvim predsjedničkim izborima gdje su predsednika direktno birali građani, osvojio 52 procenta glasova. Sada se mora zadovoljiti sa 40 odsto. Erdogan je priželjkivao dvotrećinsku većinu koja bi mu omogućila da sam mijenja ustavne odredbe. To će ostati utopija. Jasan gubitak apsolutne većine prisiliće AKP na koalicije, jer bi inače stranka morala da ode u opoziciju, pa bi joj sudbina bila neizvjesna. U posljednje dvije decenije su jake vladajuće stranke u Turskoj potpuno marginalizovane nakon što bi njihov šef postao predsjednik države.

Glasovi pozajmljeni kurdskoj stranci HDP

Kurdska stranka HDP ne bi sada smjela da, ponesena uspjehom, precijeni svoju snagu. U suprotnom bi na mogućim vanrednim parlamentarnim izborima već na jesen mogla opet postati vanparlamentarna opozicija. Oba ko-predsjednika stranke , Selahatin Demirtas i Figen Jiksekdag, moraju imati na umu da su im glasove „pozajmili“ mnogi tradicionalni birači drugih partija, pa i vladajuće AKP. Naime, u svim društvenim slojevima vladao je veliki otpor prema Edoganovom planu da ustavnim promjenama zacementira svoju moć i udalji Tursku od pluralističke demokratije.

HDP mora da dokaže da je demokratska stranka svih turskih naroda, kako joj i ime kaže. Mora da ubijedi birače da nije političko krilo militantne kurdske organizacije PKK. U ratu između PKK i turske države je od 1984. poginulo 40.000 ljudi. Zato desni i lijevi turski nacionalisti vrebaju priliku da potisnu HDP iz parlamenta. Krajnji desničari iz stranke MHP teško podnose činjenicu da je HDP osvojio skoro isto toliko glasova kao i oni. Za kurdsku partiju bi bilo fatalno da političkim taktiziranjem pokuša da isposluje puštanje na slobodu šefa PKK Abdulaha Odžalana, koji je u zatvoru već 16 godina.

Koliko god da je gorka pilula koju sada mora da proguta Erdogan, toliko bi bilo opasno da dosadašnja opozicija precijeni svoje snage. Ona je profitirala od arogancije Erdogana i njegove stranke, kojima su ovaj put birači očitali lekciju.