Turska na prekretnici

Parlamentarni izbori u Turskoj označiće početak 25. po redu vladajuće garniture republike stare 92 godine. No, predizborna kampanja je ispod svakog nivoa, pa nema mnogo razloga za slavljeničko raspoloženje; prije bi se moglo reći da ovoj zemlji članici NATO-a, poslije mnogih verbalnih niskih udaraca, uvreda, kampanja mržnje i krvavih napada, predstoje burna unutrašnjepolitička vremena. Za to je odgovoran šef države Redžep Tajip Erdogan. On je povrijedio svoju obavezu da tokom predizborne kampanje bude neutralan, i ne samo to: demokratski izbori su pretvoreni u veliku nacionalnu skušptinu na kojoj se glasa o povjerenju Erdoganu i njegovom planu da Tursku pretvori u republiku predsjedničkog tipa i tako cementira svoju političku svemoć.

Izbori kao „oslobodilački rat“

Za Erdogana ovi parlamentarni izbori predstavljaju „oslobodilački rat“. To je izraz kojim je on povezao progon okupacionih sila iz zemlje poslije Prvog svjetskog rata za vrijeme Mustafe Kemala Ataturka. Ali, to poređenje je potpuno neprimjereno. Jer, ranije se radilo o podjeli nasljedstva propalog sirotišta Evrope, Osmanskog carstva. Danas Erdogan više nema šanse da da uđe u istoriju na osnovu ekonomskih uspjeha koje je njegova vlada imala do prije godinu dana. 52 odsto glasova na direktnim predsjedničkim izborima u avgustu prošle godine, dovelo ga je do pogrešnog zaključka da su on i njegova AKP nepobjedivi.

Ahmet Davutoglu kao premijer i šef vjersko-konzervativne AKP može samo da sanja o uspjesima kakve je imao njegov prethodnik na tim funkcijama. Poslije osvajanja 34 odsto glasova prilikom prve pobjede AKP na izborima 2002. i gotovo 50 odsto osvojenih prije četiri godine, sada mu – prema rezultatima svih kredibilnih anketa – slijedi opasan pad. Cilj da se, sa 367 od 550 mandata, postigne većina dovoljna za mijenjanje ustava, sada je nerealan. Pored toga što će prvi put da izgubi apsolutnu većinu, AKP će morati da potraži i koalicione partnere, što Erdogan principijelno odbacuje kao političku katastrofu.

Koalicije su neizbježne

Lijevonacionalističko-kemalistička CHP sa socialdemokratskim aspiracijama, kao i desnonacionalistička MHP, takođe su odbacivali ideju o koaliciji sa AKP. No, pitanje je da li će odoljeti iskušenju da ja ipak formiraju – ako im se za to ukaže prilika. To važi i za kurdsku HDP, koja svoje ciljeve poput stvaranja demokratskog okruženja za razvoj Kurda, alevita i drugih etničkih i vjerskih manjina, ne može ostvariti dok je u opoziciji. Da bi postigla cilj, HDP mora da pređe cenzus od deset odsto. Ako je vjerovati anketama, nije pitanje da li će ona to ostvariti, već za koliko procenata će uspjeti da premaši taj cenzus. Mnogi protivnici Erdogana, pa i oni turski, mogli bi da glasaju za HDP da bi tako naškodili Erdoganu.

Znajući kakav je značaj prisustva HDP u parlamentu. Erdogan je u svojim nastupima kao „čovjek nacije“ umio i da se ponese, pa je na primjer HDP jednom označio kao „stranku Jermena i homoseksualaca“, rekavši i da ona zastupa i zabranjenu militantnu PKK. Ona je prije 30 godina počela rat protiv Turske u kome je poginulo više od 40.000 ljudi. Takvim parolama mržnje Erdogan je prokockao i posljednje rezerve političkog kredita u državi.

Erdoganov panični strah od gubitka moći i uloge predsjednika koji ima samo reprezentativnu funkciju, doveo je do situacije u kojoj se Turska našla na raskršću. Parlamentarni izbori odlučuju od tome da li će zemlja da okrene leđa modernom, ili će ostati na kolosjeku političke i ekonomske razboritosti. Ako odstupi od univerzalnih vrijednosti Evrope, ta zemlja bi mogla da postane „bolesnik na Bosforu“ – kako su nekada Osmanlijsko carstvo zvali njegovi protivnici.