„Pa vidiš, to su samo ljudi“

„Miliji mi je Prajd nego Nova godina i rođendan zajedno", uz osmjeh Jovan Džoli Ulićević citira svoju djevojku Mariju i objašnjava: „Zaista jeste tako. Tog dana osjećamo toliki ponos i sreću, na jednom mjestu se skupi ogromna energija, iako ljudi misle – ma šta je taj Prajd, oni samo prošetaju."

Dok Jovan priča o organizaciji jubilarnog Prajda, Marija koja sjedi pored njega počinje da plače. Kažu da su to suze ponosa.

„Na svakom Prajdu postajem svjedok pozitivnim promjenama koje se dešavaju, koje inače svakodnevno primjećujem u svojoj porodici, društvu i okolini, ali tog dana, uz nevjerovatan osjećaj sreće, zajedništva i ponosa, one sve postanu očigledne na jednom mjestu", govori Marija dok u kafiću gdje smo se okupili grli Jovana, bez straha od reakcije javnosti.

Kad i otac stane uz ćerku

Jovan je prije skoro tri godine promijenio pol i postao muškarac. Marija je biseksualka. Izašli su tek na drugu Paradu ponosa u Podgorici, jer su prvu posmatrali sa „prozora".

„Tada nisam izašao na Prajd, zbog moje porodice koja nije bila spremna za to. Ali, majka je tog dana rekla jednu smiješnu stvar – pa vidiš, ništa strašno se nije desilo, to su samo ljudi", prisjeća se Jovan kako je počela da se razvija podrška njegove porodice. Već naredne godine podržali su njegov izlazak na Prajd, u čijoj organizaciji je čak i učestvovao.

Marijina porodica je otišla korak dalje i sa njom izašla na Prajd. Prvo joj je društvo pravila majka, zatim su naredne godine uz nju šetali sestra i brat, da bi prošle godine uz svoju ćerku stao i otac, što je prava rijetkost u Crnoj Gori. Ova dvadesetogodišnja studentkinja je na ličnom primjeru doživjela pozitivne promjene, kada je riječ o odnosu prema LGBT zajednici u Crnoj Gori.

„Imala sam momka u vrijeme prvog Prajda, koji je bio jako homofobičan i tada je rekao – ako odeš na Prajd, gađaću te kamenjem kao i sve ostale. Zato nisam išla na prvu Paradu ponosa", prisjeća se Marija.

„Čojstvom protiv nasilja"

Zbog pozitivnog razvoja situacije, organizatori ove godine očekuju više ljudi nego prethodnih godina. Danijel Kalezić, predsjednik Upravnog odbora LGBTIQ asocijacije Queer Montenegro, koja organizuje Montenegro prajd, napominje da je napredak najviše vidljiv kod mlađih LGBTIQ osoba, koje u sve većem broju žive slobodno i ne kriju svoj seksualni ili rodni identitet.

„Prvi Montenegro Prajd je bio događaj najvećeg bezbjednosnog rizika od sticanja nezavisnosti. Te 2013. godine imali smo mali rat na ulicama, organizovane grupe koje su napadale policiju, pokušavajući da dođu na nas. Već sljedeće godine, pa onda i 2015. i 2016. godine, niko nije izašao da nas napada – to je velika promjena", kaže Danijel za DW.

Od ovogodišnjeg Prajda očekuje da se digne glas podrške svim diskriminisanima – žrtvama porodičnog nasilja, Romima, osobama sa invaliditetom, radnicima, socijalno ugroženima. „U Crnoj Gori smo se toliko navikli na nasilje, da ga više nismo ni svjesni. Zato očekujemo da se zajedno svi okupimo kao ljudi koji više ne žele da ga trpe i tako osvijeste crnogorsku javnost da nasilje nije normalno", objašnjava Danijel temu petog Montenegro Prajda, koji se održava pod nazivom „Čojstvom protiv nasilja".

Za razliku od prethodnih godina, organizatori ove godine na Prajd nisu lično pozivali državnike, predstavnike institucija i političare. Žele da u povorci budu ljudi koji su tu zbog iskrene podrške, a ne zbog skupljanja političkih poena ili medijske pažnje. „Stav je da se na Prajd ne poziva, na Prajd se dolazi,” poručuje za kraj Danijel.