Poruka preživjele djece iz Sant'Anne
12. august 2019
„Moja majka je zajedno s ostalima preklinjala za milost za novorođenčad koju su držali na rukama. No svi su odmah bili strijeljani". Sestre Siria i Adele Pardini sjede u crkvi toskanskog sele Sant'Anna di Stazzema i mladim Talijanima i Nijemcima iz „Mirovnog kampa" svjedoče o događajima tog 12. kolovoza 1944. Kasnije mlade vode kroz svoju rodnu kuću gdje su posljednji put vidjeli svoju majku koja je tamo ležala prostrijeljene glave.
Tada osmogodišnja Siria je tog kobnog dana s ocem i troje braće bila u polju sa životinjama. Kada su vidjeli da se preko prijevoja približavaju njemački vojnici, većina muškaraca se sakrila jer su se pribojavali da će ih Nijemci odvući na prisilni rad. Ženi, djeci i starcima koji su ostali u selu se neće ništa dogoditi, bili su uvjereni.
Najmlađa žrtva je bila stara 20 dana
Adele Pardini je tada imala pet godina. I bila je među tridesetak žena i djece koje su njemački vojnici postrojili pred zid jedne štale, „po veličini". Adele je bila među najmanjima. Vojnici su pucali iz pištolja i strojnica i kada je majka pogođena metkom pala na Adele, iza nje su se, pod težinom beživotnih tijela, otvorila vrata štale u kojoj je ozlijeđena bila Adelina starija sestra Cesira. „Nijemci su sve zapalili i otišli", kaže Adele Pardini i opisuje kako je ispod beživotnih tijela izvukla malu Annu kojoj je bilo tek 20 dana. I jedan jednogodišnji dječak je ležao pod mrtvima. Anni nije bilo spasa isto kao ni najstarijoj sestri Mariji koja je beživotno ležala „potpuno izrešetana. Adele zastaje, promatra svoje slušatelje i zaključuje da je bilo dosta priče. Mnogi u publici se bore sa suzama.
I Enrico Pieri je preživio pokolj. Kao 10-godišnjak je morao svjedočiti kako mu vojnici specijalnih postrojbi (SS)tzv. Trećeg Reicha ubijaju roditelje i dvije sestre. I djeda i baku i ujake. „12. kolovoz 1944. je bio pakao", priča sudionicima mirovnog kampa u mjestu Petrasanta gdje se kamp održava i gdje Enrico danas živi. Iz ovog mjesta tada je jedan dio njemačkih vojnika krenuo u brdo u smjeru Sant'Anne. „U tri sata su poubijali 560 ljudi", kaže Enrico hvatajući prisebnost.
Mnoge izbjeglice
Broj žrtava utvrđen je nakon rata analizom kostiju. Identificirano je preko 400 žrtava. Ovako velik broj žrtava se povezuje s činjenicom da su u Sant'Annu mnogi pobjegli od sukoba između njemačkih i talijanskih snaga koje su se nakon kapitulacije Italije 1943. priklonile saveznicima. Na napade talijanskih partizana, Nijemci su u pravilu reagirali osvetničkim pohodima nad civilnim stanovništvom.
Danas 81-godišnji Enrico Mancini se prisjeća i jedne svijetle točke u tom paklu. „Selo je bilo puno izbjeglica nama djeci je bilo lijepo jer je bilo puno djece s kojom smo se mogli igrati. No tada su došli Nijemci i otjerali su nas uz brdo", priča Mancini. U jednom trenutku jedan njemački vojnik im je dao znak da pobjegnu u šumu. U bijegu su čuli pucnje i vidjeli kako Nijemac puca u zrak.
No ostali njemački vojnici nisu bili tako humani. Na leševe stotina ubijenih žitelja brdskih sela su pobacali namještaj i klupe iz crkve i zapalili. „Do tada je za nas djecu rat bio samo udaljeni zvuk kada su saveznički zrakoplovi napadali njemačke položaje. Od toga dana mi se miris izgorjelog mesa urezao u sjećanje", priča Mancini. I još nešto pamti: „Kada su oko 10 sati napuštali selo, njemački vojnici su pjevali".
Sjećanje na taj dan ga je pratilo desetljećima nakon. „Sve u mjestu je podsjećalo na pokolj. Majke su govorile: ‚Ne, tamo se ne smiješ igrati. Tamo ne smiješ ići'. Jer tamo su bile masovne grobnice", govori 81-godišnjak.
„Mržnja ne vodi nikuda"
Enrico Mancini i Enrico Pieri govore kako su na početku još mrzili Nijemce. O pokolju se dugo šutjelo. Prvi proces protiv odgovornih je pokrenut tek 60 godina kasnije i to u Italiji. Bez ikakvih posljedica za okrivljene koji su mirno živjeli u Njemačkoj. „Mržnja ne vodi nikuda", kažu preživjeli i kada govore o počiniteljima radije govore o nacistima i fašistima nego o Nijemcima.
I Pieri i Mancini pokušavaju svoja iskustva i uvjerenja prenijeti mladima, „kako bi vidjeli što se može dogoditi". Pieri je u šezdesetima otišao na rad u Švicarsku i kada mu se 1970. rodio sin, svjesno ga je poslao u njemačku školu. Smatra da je kroz međusobno lakše razumijevanje lakše stvoriti novu Europu. U tome se daleko dospjelo, slažu se obojica. No neprijateljski glasovi protiv Europe, prije svega u Italiji, ih zabrinjavaju. „Danas smo opat na mjestu na kojem postoji opasnost da izgubimo ovu Europu".