Polagano pripajanje Abhazije Rusiji?

U ured u Ministarstvu vanjskih poslova u abhazijskom glavnom gradu Suhumiju ulazi nadležni ministar Čirigba. Njegovi suradnici odmah ustaju kako bi pozdravili svog šefa. 56-godišnji Vjačeslav Čirigba je studirao kavkasku književnost. On je više godina živio, istraživao i predavao u Nizozemskoj. Dakle, Zapad za njega nije nepoznanica. On Abhaziju naziva europskom državom.

No istodobno povlači jasnu liniju: s jedne strane je proruski tabor, s druge Zapad. "Hladni rat se vratio - na žalost." Ne treba se zavaravati, kaže ministar u razgovoru za DW i pojašnjava: Rusija Abhaziji jamči sigurnost od prozapadne Gruzije, Rusija daje novac za gospodarsku obnovu i pomaže abhazijski državni proračun. "Što je u tome loše?", pita Čirigba ljutito.

Utjecaj Velikog brata

U Abhaziji se živo raspravlja o tome što bi moglo biti loše u toj ruskoj politici. Mnogi se pribojavaju da Moskva želi svojevrsnu polaganu aneksiju sve do integracije Abhazije u Rusku Federaciju. Tengiz Džopua kritičan je prema utjecaju Moskve. On je predsjednik novoosnovane stranke Ainar, koja je potekla iz jedne Think tank organizacije koja se bavila društvenim i gospodarskim temama. I Džopua je u dilemi: Abhazija ne bi imala šanse za preživljavanje bez ruske vojne nazočnosti. No to smanjuje unutarnjopolitički manevarski prostor. I tako njegov zahtjev da Abhazija "napokon nauči sama plivati" vjerojatno ostaje tek puka želja.

Službena valuta je ruski rubalj. Stanovnici Abhazije bez problema dobivaju ruske putovnice - što za njih predstavlja jedinu mogućnost za putovanje na Zapad. A turizam u Abhaziji pak živi od ruskih turista. Ove godine ih je bilo više od četiri milijuna. S druge strane, Sporazum o strateškom partnerstvu između Moskve i Suhimija zajamčio je Kremlju posebna prava. Od tada zapadni promatrači u Abhaziji vide vojni protektorat Rusije.

Napetosti između Abhazijaca i Rusa

Sve to smo htjeli osobno provjeriti na terenu, pa smo iz Moskve otputovali u Abhaziju. U Moskvi nismo uspjeli dobiti dozvolu za razgovor s nekim ruskim časnikom i za snimanje u nekoj ruskoj vojarni u Abhaziji. John Gularija, zamjenik šefa okruga Gali, udaljenog oko sat vremena vožnje od Suhumija, odlazi s nama do jedne ruske vojarne. On se prijavljuje kod dežurnog časnika, bojnika ruske vojske, i pita smijemo li sa ceste izvana snimiti vojarnu. Bojnik ne dopušta. Gularija ne odustaje i ističe da je cesta abhazijsko državno područje s kojeg smije fotografirati i snimati tko god želi.

Njih dvojca se počinju žestoko prepirati. Na kraju ruski bojnik kaže: “Otkud ja znam tko ste Vi? Vi možete biti i Saakašvilijev prijatelj.“ Gularija je šokiran zbog te usporedbe s bivšim gruzijskim predsjednikom koji je jednako omrznut i kod Abhazijaca i kod Rusa. I uzvraća: „Mi ovdje ne trebamo ni Saakašvilija niti Hitlera! Zašto razgovarate tako sa mnom, Vi kao predstavnik slavne ruske vojske?“ Na kraju ne dobivamo dozvolu za snimanje. Bojnik prijeti nama i abhazijskom lokalnom čelniku teškim posljedicama ako ćemo snimati unatoč zabrani.

Ruska sveprisutnost

Unatoč povremenim napetostima, većina Abhazijaca podržava politiku Moskve čiji je plan da od njihove zemlje napravi utvrdu protiv Gruzije. Gruzija želi postati članicom NATO-a. Najjužnije ruske vojne baze u blizini pogranične rijeke Inguri udaljene su od naftnog terminala Supsa na gruzijskoj strani samo nekih 80 kilometara zračne linije. Ruske vojne baze sastoje se od lijepih novih građevina. Na svakom objektu se nalazi antena na čijem je vrhu montirana moderna komunikacijska tehnika.

Na demarkacijskoj liniji na Inguriju postavljeni su uređaji za dojavu kretanja i infracrveni senzori. Tako je skoro posve onemogućeno i ono malo polulegalnog pograničnog prometa između Gruzije i Abhazije.

Osim toga, Abhazija je nedavno uvela izvozne carine za poljoprivredne proizvode. I time je poljoprivrednicima u okugu Gali otežala izvoz njihovog voća i drugih plodova na tržišta u Gruziji.

Na svom putu po Abhaziji odlazimo s načelnikom sela Akhiska na rijeku Inguri. On nam želi pokazati stare krijumčarske staze. No iz grmlja iznenada izlazi jedan ruski pogranični vojnik i zaustavlja naš automobil. Vojnik uzima načelnikovu službenu iskaznicu, odlazi nekud na nekoliko minuta, vraća se i strogim vojničkim tonom zahtijeva da okrenemo automobil i vratimo se odakle smo i došli. I ne reagira na načelnikovu primjedbu da se ovdje ipak radi o „njegovom selu“.

Želja za priznanjem

Osim Rusije, Abhaziju su do sada priznale samo Venezuela, Nikaragva i mala pacifička država Nauru. Ministar vanjskih poslova Čirigba kaže da trenutačno o uspostavi diplomatskih odnosa pregovara s još nekim zemljama Afrike i Južne Amerike. On ističe da su sve to koraci na putu prema političkoj normalizaciji jedne suverene države.

Prema raznim leksikonima i novinskim napisima Abhazija je „de facto neovisna“. No ta formulacija očito ne odgovara stanju na terenu.