Pogrešne pouke nakon napada u Parizu

Tek je dvije sedmice prošlo otkako su lideri iz više od 40 zemalja u Parizu stajali zajedno u znak suosjećanja, solidarnosti i podrške slobodi medija. Za kancelarku Angelu Merkel napad na list Charlie Hebdo bio je i napad na slobodu mišljenja i štampe. Kratko se činilo da su mnogi bili inspirisani riječima Jensa Stoltenberga: "Više demokratije, više otvorenosti, više ljudskosti." Nekadašnji norveški premijer izgovorio je to 2011. godine, nakon napada koje je izveo Anders Behring Breivik u njegovoj zemlji. U međuvremenu je postalo jasno: nakon užasnih događaja u Francuskoj, reakcija je bila potpuno drugačija.

Premijer Velike Britanije David Cameron bio je prvi koji se javio za riječ. Osvrnuvši se na šifrovane poruke koje se prenose putem e-mailova, postavio je retoričko pitanje: "Želimo li u našim zemljama odista dozvoliti komunikaciju koju u ekstremnim slučajevima nismo u stanju da pročitamo?" Ono što su neki posmatrači u prvi mah okarakterisali kao "mahanje sabljom" u svrhu predizborne kampanje, postalo je u međuvremenu "horsko pjevanje" evropskih lidera.

Država želi da čita poruke

Samo prije nekoliko dana njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maiziere također je tražio da organi sigurnosti moraju biti u stanju da prate i šifrovanu komunikaciju. Sada je postalo poznato da isto traži i opunomoćenik EU za borbu protiv terorizma Gilles de Kerchove. On zahtijeva da vlasti moraju biti u stanju da dešifriraju podatke koji se prenose putem interneta, preko mobitela, kompjutera i tableta. Njegova ideja glasi: sveobuhvatna saradnja evropskih vlasti sa međunarodnim telekomunikacionim i internet kompanijama. Postoji bojazan da će upravo tu retoriku slijediti i ministri pravosuđa i unutrašnjih poslova koji se tokom naredne sedmice sastaju u Rigi.

Međutim, ova diskusija nas vodi u sasvim pogrešan pravac. Naime, protiv napada na slobodu ne može se braniti uskraćivanjem sloboda. Ne smije se zanemariti da najveći dio građana iz opravdanih razloga želi da ima šifrovanu komunikaciju: obavještajne službe zapadnih država su godinama i bez povoda snimale cjelokupan promet e-mailova i razgovora koji su se odvijali u mrežama. Povjerenje u vjerodostojnost organa sigurnosti je tako u potpunosti izgubljeno. Umjesto da se sada pokaže senzibilnost za tu temu i da se vrati povjerenje, upućena je poruka: onaj ko nešto šifrira, taj nešto i krije!

Integracija umjesto nadzora

Ovakve ideje, ipak, nailaze i na kritike. One stižu iz politike, privrede i od raznih aktivista. Ostaje da se nadamo da će ministri pravosuđa i unutrašnjih poslova tokom naredne sedmice u Rigi primiti k znanju te kritike te da će se prisjetiti riječi Jensa Stoltenberga. Neprihvatljivo je da demokratske države generalno sumnjaju u sve svoje građane i tako stvaraju osjećaj nesigurnosti.

Zbog čega dolazi do radikalizacije među omladinom? Kako pospješiti integraciju? To su neka od pitanja o kojima treba diskutovati u svrhu jačanja naše slobodne i demokratske kulture. To će, na duže staze, vjerovatno donijeti veću korist od zahtjeva za većim nadzorom.