Parabola o obrazovanju i politici na tržištu rada

U Kantonu Y najbolji đaci studiraju hemiju i tehnologiju, za šta dobijaju i visoke stipendije. Bezbrižni su ako dobro uče, jer ih čeka siguran posao: razvoj i unapređenje prerade atmosferske vode u pitku. Iako se Kanton nalazi u bogatom riječnom slivu, sva pitka voda dobija se iz kišnice, rose, magle, topljenog snijega... Razlog je jednostavan. Svi su tokovi zagađeni, jer fekalni otpad odlazi direktno u izvore, potoke i rijeke.

Na PISA testiranju đaci Kantona Y pokazali su odlične rezultate. Njihovi učitelji su dobro plaćeni, uživaju veliku samostalnost, i rado prihvataju odgovornost. Ciljevi obrazovanja u potpunom su skladu sa zahtjevima tržišta rada, kojem treba sve više i više hemičara i tehnologa.

Kanton Y svoju tehnologiju dobijanja pitke vode iz atmosferske vlage prodaje bogatim pustinjskim zemljama i svemirskim programima, zbog čega je obrazovanje u Kantonu strateška investicija. Đaci nemaju časove poezije (dok su imali, bili su im smiješni opisi bistrih razigranih veselih potočića), geografiju uče samo s obzirom na klimatske promjene, na likovnom uvježbavaju crtanje šema i skiciranje tehnoloških nacrta, mnogo više vježbaju čitanje nego pisanje, lektiru biraju sami i zato su školske biblioteke pune romana Žila Verna i ekoloških bajki, istoriju uče kao priču o stalnom tehnološkom napretku, tableti su im puni igrica u kojima s nivoa solidarnosti treba da pređu na nivo konkurentnosti.

Škola u Kantonu Y sasvim je prilagođena tržištu rada. Osim za inžinjere vode, đaci uče kako da tokare metal za instrumente, kako da njeguju vrtove i održavaju vile inžinjera, kako da proizvode vitamine u plastenicima, kako da spravljaju i serviraju zamamna jela, kako da prevode sa kineskog (engleski svi nauče kao drugi maternji u vrtićima), kako da upravljaju taksijima i tramvajima i motorima za dostavu pizze... Ali zanimanje koje je, nakon inžinjerskog, najviše na cijeni je zanimanje učitelja. Učitelji imaju punu slobodu da izaberu put kojim će svoje đake dovesti do kruha u rukama, a ta im je sloboda još uveliko i olakšana činjenicom, potvrđenom bezbroj puta u praksi, da djeca vrtlara obično postaju vrtlari, a djeca inžinjera inžinjeri.

Učitelji su slobodni da koriste sve metode, npr. mape uma i oluje misli, mogu da učionice pretvore u pozorišta, brodske palube, svemirske stanice, srednjovjekovne tržnice, u  indijanski vigvam, eskimski iglo, Nautilus... slobodni su da idu s djecom na izlete, u tvornice, plastenike, prirodu. Jedino što im nije dopušteno, što je strogo zabranjeno, zbog čega mogu izgubiti posao ako to učine, što ne piše u udžbenicima, čega nikad nema na eksternim maturama, i čime se čak ni PISA ne bavi jeste pitanje: zašto u Kantonu Y nemaju tehnologiju za prečišćavanje fekalne vode? Zašto seru u izvore?

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android