Orban i etabliranje političke laži
Takozvana “majka demokratije” je pokazala kako stvari idu: zagovornici Brexita su pobijedili na referendumu o izlasku iz Evropske unije vodeći kampanju kojom su dominirale laži. Tvrdnje o EU koje su oni širili bile su jednostavno pogrešne ili barem iskrivljene. Novopečeni britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson je jedan od ljudi koji su najodgovorniji za prevaru birača. Ne smije se dozvoliti da on to zaboravi.
Viktor Orban u Mađarskoj je učio od zagovornika Brexita – ili je možda već od ranije znao kako to ide? On je pustio da se po cijeloj zemlji postave plakate s lažnim tvrdnjama, kako bi njegovi sugrađani glasali protiv raspodjele izbjeglica o zemljama članicama EU-a. Atentatori iz Pariza su bili imigranti, stoji na tim plakatima. Ili: EU želi cijeli jedan grad u Mađarskoj naseliti ilegalnim migrantima. I tako dalje. To je jednostavno kampanja lažima.
Povratak propagande
Dok se dio Evrope nalazio pod vladavinom komunista, zbijale su se šale o - za ta vremena uobičajenoj propagandi - o uspješnoj žetvi, proizvodnji traktora i 98%-tnim izbornim rezultatima. Na Zapadu se ionako mislilo da u te bajke nitko ne vjeruje. One su bile dio pokušaja sistema da se proglasi uređenjem bez alternative, iako je on bio osuđen na propast. Ali možda smo mi to i krivo shvatili. Jer upravo sada doživljavamo globalni uspon besramne i otvorene propagande: laži su dozvoljene, čak i nužne u političkoj igri. Laži se ponavljaju s religioznom gorljivošću.
Pogled u SAD i kampanju Donalda Trumpa otkriva nam dimenzije tog moralnog zaokreta. Predsjednički kandidat stranke, koja je nekada bila Republikanska, jednostavno je ukinuo istinu kao koncept, proglasivši je zastarjelom. Njegove tvrdnje o migraciji, privredi, zdravstvenom osiguranju, javnim izdacima, o čemu god drugom, jednostavno su izmišljotine. Trump je simbol post-činjeničnog doba, u kojem proizvoljne tvrdnje imaju svrhu zadovoljavanja emocija i predrasuda publike. Sličnosti sa stvarnošću tu bi samo smetale.
Uništavanje povjerenja i razuma
U europskoj politici proteklih desetljeća postojao je određeni konsenzus o tome da u političkim vodama ima doduše puno licemjera, da se tu i tamo „mulja“ i da je u predizbornoj kampanji dozvoljeno i malo više toga nego inače. Ali onaj koga bi se javno uhvatilo da laže, taj bi dobio pečat „diskreditiran“. Ta vremena su prošla. Kod onih koji još igraju po starim pravilima sigurno raste doza frustracije kad vide uspjehe „onih koji mute“. A besramni populisti u Europi, od Wildersa, preko Le Pen do Orbana, sve više šire granice propagande. U Bruxellesu Europska komisija nije htjela komentirati novu kampanju u Mađarskoj, baš kao što se nije očitovala ni o lažima oko Brexita u Velikoj Britaniji. Ali, je li šutnja ovdje dovoljan odgovor? Zar na evropskoj pozornici ne bi trebao netko glasno reagirati kad se iskrivljuje zajedničku politiku te ju se zlorabi za propagandni pohod?
Etabliranjem političke laži u posljednje vrijeme ne gubi se samo povjerenje u politiku i političke aktere. Nestaje i razboritost koja je potrebna kako bi se dogovorili kompromisi i uskladili interesi. Razboritost koja traži i „zapovijeda“ da se sitnice ne prenapuhuju i da se traže primjereni odgovori na velike probleme. Umjesto toga se sad promovira histerija koja izaziva mržnju i nasilje i koja ima sve više sektaške obrise: ne radi se o činjenicama, radi se samo o proizvodnji straha. A iza svega stoje figure koje imaju apsolutnu želju za posjedovanjem moći. Sve to već stoji napisano u knjigama istorije.