Od Bosne do Sirije i Iraka

DW: Gospođo Hauser, koliko je ova tema aktuelna najbolje pokazuju brutalni postupci pripadnika tzv. „Islamske države“ u Siriji i Iraku. Hiljade, prije svega jezidskih žena, biva kidnapovano, zlostavljano i silovano. Zašto muškarci rade tako nešto?

Monika Hauser: Seksualno nasilje kao problem imamo širom svijeta. Samo takve senzacije privlače medijsku mažnju. Naravno i u našim tzv. mirnim zemaljama imamo mnogo nasilja jer i dalje živimo u patrijarhalnom društvu. Naravno da se u takvim konfliktnim situacija seksualno nasilje strateški koristi za postizanje određenih ciljeva, kako bi se demoralisala, obeshrabrila i ponizila cijela grupa stanovništva. Isto tako se sve više ciljano vrši nasilje nad ženama jer muškarci s oružjem u rukama rade sve što žele.

Vi se ovom temom bavite preko 20 godina. Da li se još uvijek šokirate što se u našem svijetu još uvijek dešava tako nešto?

Ne šokira me to što se danas događa. Bez obzira na našu borbu koja traje 22 godine i borce za ženska prava koji se veoma dugo bore protiv svake vrste nasilja nad ženama, znam da je to realnost. Još uvijek čitam izvještaje, prije svega iz Sirije, Demokratske Republike Kongo i drugih ratnih područja ..., još uvijek čitam izvještaje o detaljima koji me mogu dotući. Jedan od njih je naprimjer kada pročitam da je silovana djevojčica.

Da li se kroz sve ono što ste doživjeli i čime se bavite promijenila vaša slika o muškarcima?

Uvijek sam bila kritična prema klišeima o muškarcima. To za mene nije ništa novo. Istovremeno mislim da ljudi na svijet nisu došli nasilni nego da su ih takvim stvorili uslovi u kojima su se našli. Mislim da je mnogo stvari na ovom svijetu u proteklih 20–30 godina išlo i ide kako ne treba. U arapskom svijetu je nakon terorističkih napada na New York i Washington veliki broj mladih zbog besperpsketivnosti postao dosta brutalniji.

Već sam pomenula da se preko 20 godina bavite ovim poslov. Vaš angažman je počeo 1992. godine kada ste putem medija saznali o masovnim silovanjima u ratu u Bosni i Hercegovini. Tada ste odlučili otići u Bosnu i pomoći ženama. Šta vas je nagnalo na taj korak?

Tada sam bila mladi ginekolog i nisam više mogla sjediti kod kuće na kauču i čitati izvještaje. Bila sam ljuta. Ljuta zbog onog što se tamo događalo ženama. Bila sam ljuta na međunarodnu politiku koja je nije radila baš ništa. Ljuta na međunarodne humanitarne organizacije koje uopšte nisu imale specijalne programe. Također sam bila ljuta i na medije koje su o ženama često izvještavali na jedna veoma senzacionalan način. Osjetila sam da to ima veze sa mnom i da moram otići tamo i vidjeti gdje konkretno mogu pomoći.

Da li se još uvijek sjećate scene ili osobe iz tog vremena? Dakle, kada ste stigli u BiH?

Veoma se dobro sjećam 1992 i 1993. godine. Ponekad samu sebe podsjećam na veteranku jer sam u međuvremenu shvatila da sam i sama traumatizovana u toj teškoj, ratnoj situaciji. To se naravno duboko urezalo u moje sjećanje. Još uvijek imam pred očima susret sa medicinskim sestrama koje su radile u bolnici u Zenici. Ženama koje su bile veoma motivirane da sa mnom sarađuju i nešto urade za mnoge pacijentkinje, bosanske, muslimanske kojim je uspjelo pobjeći i koje su bile u poodmakloj trudnoći i koje su molile za pomoć jer nisu mogle abortirati jer je to odbio glavni ljekar. Medicinske sestre su se brinule o tim ženama i od njih su saznale koliko je žena ubijeno. Zato je bilo jasno da je potrebno oformiti mjesto za te žene na kojem će se osjećati sigurnim i gdje će dobiti pomoć koja im je u tom trenutku bila potrebna.

Da li imate dovoljnu podršku politike? Koji su vaši zahtjevi? Šta se mora promijeniti kako ne bi došlo do slučajeva kao što je Irak u kojem se žene siluju, kidnapuju i porobljavaju?

To je jedno veoma tužno poglavlje i ogorčena sam ponašanjem međunarodne politike. Ovaj posao radimo već 22 godine i izvještavamo o veoma realnom uticaju na žene. Trenutno radimo na studiji po kojoj žene u BiH i 22 godine nakon svega što se dogodilo, i dalje pate od posljedica trauma i da su marginalizirane u društvu. To znači da su, takoreći, sada duplo više traumatizirane. Bez obzira na dobre konvencije UN-a ne vidimo političku volju za mjerodavnim promjenama. Uvijek imamo inicijative, ali zašto se izdvaja novac? Šta su prioriteti u našem društvu? S obzirom na izvoz oružja, naprimjer i iz Njemačke u Saudijsku Arabiju ili neko drugo konfliktno područje, naravno se pogoršava situacija za žene na licu mjesta. U takvim nestabilnim situacijama dolazi do još većeg nasilja nad ženama što opet dovodi do još više sukoba.

Šta konkretno zahtijevate? Šta se u politici mora promijeniti? Ili, šta se moralo promijeniti?

Cjelokupna vanjska, sigurnosna i odbrambena politika se moraju promijeniti i moraju biti napravljene konfliktno-preventivne mjere. Prodaja oružja u Ukrajinu ili Saudijsku Arabiju je sve drugo nego potrebno. Neophodno je da ubrzamo diplomatske pregovore i da se na licu mjesta više nadgleda situacija u kojoj se nalaze žene. Također je potreban veći broj žena na vodećim pozicijama, kao što je recimo upravnica izbjegličkog centra u kojim se žene, napriimjer u centrima u Siriji, seksualno zlostavljaju. Jasno je zapisano šta se mora promijeniti ali nema političke volje. Od njemačke vlade očekujem da se više založi za promjenu situacije u kojoj se nalaze žene na licu mjesta.

 

Ovaj intervju sa Monikom Hauser smo prvi put objavili 15.7.2015. godine

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android