Obamina ambicija se rasplinula

"Change and hope" - odvažiti se na novi početak na svim stranama, i u vanjskoj politici. To je nekoć obećao jedan elokventni američki predsjednički kandidat. Barack Obama je nakon izbora za predsjednika SAD-a želio uspostaviti mir na Bliskom istoku. Činjenica je da je on imao mnogo pokušaja da pokrene Izraelce i Palestince na postizanje kompromisa. Uzalud. U međuvremenu je postao skroman. Predsjednik se nada da će se ovog ponedjeljka izraelski premijer Benjamin Netanjahu barem riječima izjasniti za rješenje u vidu uspostavljanja dvije države. Pri tome Obama zna sljedeće: Izrael širi svoja naselja na Zapadnoj obali i dalje, a Palestinci se ne odriču nasilja.

Mir na Bliskom istoku ostaje san, u najmanju ruku za sada.

Napeti odnosi

Ipak pošlo je za rukom uspostaviti sporazum o atomskom naoružanju sa Iranom. Obama slavi dogovor kao veliki uspjeh. Izraelski premijer je nasuprot tome upotrijebio sva sredstva kako bi dogovor sa Teheranom torpedirao. Time je on opteretio ionako napete odnose sa SAD-om. Oba političara se ne usuđuju da jedan drugom stanu na put.

Ipak oni su profesionalci. Oni nemaju interesa da sporove iznesu u javnost. Oni igraju na kartu vremena. Obama je na dužnosti još godinu dana. Toliko dugo neće biti nove politike prema Bliskom istoku.

Netanjahu ipak vrijeme želi iskoristiti. U konačnici Obama se tokom pregovora sa Iranom stalno zalagao za sigurnost Izraela. Na to će ga Netanjahu podsjetiti. Netanjahu naime želi nastavak sigurnosnog partnerstva sa Washingtonom: Aktuelni "Memorandum o razumijevanju" ističe 2018. godine. Netanjahu želi sličan sporazum sa desetogodišnjim rokom trajanja. To bi pomoglo financiranju i modernizaciji izraelske vojske.

Slabljenje interesa

Obamu očekuje teško balansiranje. Američki predsjednik mora iz unutarnjopolitičkih razloga ispuniti brojne želje Izraelaca za novim oružjem. Ali ipak ne sve. Jer drugi partneri SAD-a u regionu - poput Egipta, Saudijske Arabije ili Jordana - također imaju sigurnosne interese. Bijela kuća mora i to uzeti u obzir.

Tektonska težišta sigurnosne politike se pomjeraju. Dok Iran ne raspolaže ni jednom jedinom atomskom bombom, njegov susjed Pakistan se od 1998. godine razvio u treću najveću atomsku silu. Procjene govore da Islamabad posjeduje 120 nuklearnih bojevih glava. Time on vjerojatno raspolaže većim brojem od Pekinga, Londona ili Pariza. Pakistan ne poštuje Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. On prodaje atomski know-how čak i odmetničkim zemljama poput Sjeverne Koreje. Tim ugrožava sigurnost SAD mnogo više, nego što je to Iran ikada mogao učiniti.

Obamin neuspjeh u Mirovnom procesu na Bliskom istoku je otrijeznio brojne u Washingtonu. Stanje je zamršeno, u Siriji, u Iraku i drugdje. K tomu dolaze i niske cijene nafte. Interesi Washingtona za Bliski istok slabe. Unosnije je usmjeriti pogled na istočnu Aziju. Tamo se može zaraditi novac. Dok konflikti na Bliskom istoku samo koštaju novaca.