Novinari nisu kancelarkin ured za odnose s javnošću

Izraz "kultura dobrodošlice" je genijalni izum. Već i pojam stvara toliku sugestivnu snagu da u jesen 2015. gotovo da nije bilo političke oporbe i nikakav spomena vrijedan otpor u medijima protiv politike prema izbjeglicama kancelarke Angele Merkel. To je bila ekstremna politika i samo ju je Njemačka slijedila. Niti jedna druga zemlja Europe nije otišla tako daleko u spremnosti prihvata izbjeglica kao Njemačka. Strani političari su Nijemce čak smatrali ludima.

Ali to nije omelo niti vladu niti medije i zajedničkim snagama su se dali u odgoj običnog puka. Istraživanje Zaklade Otto Brenner dolazi do zaključka: "Umjesto da bude neutralni promatrač politike i da kritički prate i ispituju postupke izvršnih tijela, informativno novinarstvo je preuzelo gledište, ali i rješenja političke elite." I dalje: "Tko je iskazivao sumnju, bio je gurnut u sumnju netrpeljivosti prema strancima."

Pogrešni obziri

Točno tako je bilo. Ja osobno sam od početka pripadao sumnjičavcima. Nikako nisam uspijevao shvatiti da je Njemačka moralno obavezna, zapravo u načelu bez ikakvih granica primiti ljude iz svih dijelova svijeta. Da se granice mogu otvoriti za sve i da mjesecima ostanu otvorene pod parolom "vidjet ćemo kasnije, tko stvarno može ostati." To sam smatrao kolosalnom greškom koja će trajno teško opteretiti zemlju. Dovest će i sukobe u ovu zemlju koje – to su bila moja strahovanja – mogu destabilizirati i društvo i ovu državu. Što bi se time dobilo, čak i za izbjeglice?

Ali bilo mi je veoma teško to tada i pisati. Razlog tome nije bio samo opći moralni pritisak. Mogli su se razumjeti osobne sudbine i drame izbjeglica od građanskog rata. Bilo je i zadivljujuće gledati kako su se požrtvovno mnogi Nijemci brinuli za pridošlice, kolika je bila spremnost prihvatiti i ograničenja u vlastitom životu, na primjer kada su se školske dvorane predale na upotrebu izbjeglicama. Tko tu želi kvariti raspoloženje, uništiti taj elan? Ali to ne smije biti razlog kriti svoje mišljenje, baš kao što ni milosrđe ne može biti dovoljan razlog za političko djelovanje. Dakle, zini i reci svoje!

Kod stranih kolega...

Na sastancima redakcije se žestoko raspravljalo, makar su skeptici te "kulture dobrodošlice" bili u jasnoj manjini, točno tako kao što piše u ovom istraživanju. Izvan novinarskih krugova se nasuprot tome, često mnogo kritičnije gledalo na tu temu. A što se žestine tiče, već desetljećima mi nije poznata neka tema gdje su toliko kuhale emocije.

Ali zašto su mediji – među njima i Deutsche Welle – tako malo izvještavali o primjedbama i zamjerkama, kao što je zapravo i naša zadaća? Simptomatično je tu i da su strane kolege tu na Deutsche Welleu u osobnim razgovorima često bili mnogo kritičniji prema politici Angele Merkel nego njemački novinari. Možda i zato jer nisu opterećeni teretom njemačke povijesti, što je tu posve očito imalo važnu ulogu.

Nikakva cenzura

Vjerojatno sam dobio otkaz, nagađali su neki čitatelji u svojim komentarima na moje tekstove nakon što neko vrijeme nisam zauzeo nikakav stav kritičan prema vladi o toj temi. Dakle: ja sam još tu i mogu reći da niti jedan urednik i šef nije spriječio ili čak samo dao smjernicu što da pišem u komentarima.

I to je zapravo najvažnije: ne da li je netko sa svojim sumnjama bio u pravu ili čije je mišljenje bilo ispravno. Nego da netko svoju vlastitu predsjednicu vlade, uvijek i potpuno javno, može optužiti za neodgovornu politiku. A u slučaju Deutsche Wellea, da uz to još bude i plaćen iz državnog proračuna.

To je sloboda mišljenja.

To je Njemačka.