"Njemačka danas nije daleko od Njemačke iz 1930. godine"

DW: Gospođo Weiss, objavljen je novi tom Vaše velike porodične sage: "Löwsovi u Njemačkoj". Riječ je o priči o jevrejskoj porodici i njenoj istoriji dužoj od 350 godina. Ta knjiga seže do 2015. godine: Šta ste htjeli ispričati pričom o Pippi, praunuci njemačkog Jevreja Adolfa Löwa?

Ruth Weiss: Da između današnje generacije i onoga što se dogodilo u prošlosti postoji veliki jaz. Iako od početka nacionalsocijalizma nije prošlo stotinu godina, to je ipak dug vremenski period. Današnji potomci su poput glavnog lika u mom romanu. Ona se useljava u naslijeđenu kuću, ne razmišljajući o tome kome je ta kuća ranije pripadala. Tek kroz jedan požar ona dobiva impuls da istražuje. Na taj način će se ona prvi put suočiti s istorijom svoje porodice.

Je li tu također riječ o pomirenju?

Da, radi se o pomirenju. Razumijevanje dolazi kroz lične priče, a ne u kroz veliku politiku.

Hoćete li nastaviti pripovijedanje svoje priče?

To zavisi od izdavača. Zapravo, moj ciklus romana na početku nisam koncipriala kao porodičnu sagu. Nakon što sam otišla u penziju, bila sam u Fürthu, gdje sam rođena, i počela čitati priče o prošlosti Jevreja, počevši od 17. stoljeća. Tada sam otkrila da su Jevreji beskućnici u tom području u to vrijeme imali ogroman problem: nije im bilo dozvoljenu da se na jednom mjestu zadrže duže od 72 sata. Tako su lutali iz jedne jevrejske zajednice u drugu. Ali zbog različitosti vladarskih posjeda, i zato što su svaki put kad bi prešli granicu morali plaćati određenu sumu, to je bio ogroman teret za te siromašne ljude. Počela sam pisati svoju priču, a onda je izdavač, nakon prvog romana, htio nastavak.

Kako reagiraju mladi na vaša djela?

Nevjerovatno zainteresirano. U danima kada sam bila na turneji promoviranja knjige, nismo imali nikakvih smetnji. Nitko nije ustao, otišao ili se neprimjereno ponašao, naprotiv. Ovoga puta je bilo mnogo pitanja. Mislim da to ima veze s trenutnom političkom situacijom, te da danas imamo pojavu izbjeglica, u mnogo većoj  mjeri nego što je to bilo u moje vrijeme.

Odrasli su u jednom selu u blizini Nürnberga. Nakon preuzimanja vlasti od strane nacional-socijalista, Vašoj porodici i Vama je život postao nepodnošljiv. Preselili ste se u Fürth, gdje ste pohađali jevrejsku srednju školu. Kakva su Vaša sjećanja na školske dane?

Godine provedene u tom selu i u seoskoj školi bile su veoma lijepe. Mi djeca smo bili posve integrirani. Moji roditelji naravno nisu pripadali seoskoj zajednici. Postojalo je jedno naselje i mi smo tamo živjeli. Bili smo jedini Jevreji. Pored nas je živio učitelj. Ono što nismo znali bilo je da je on bio član NSDAP-a. Godine 1933. je uticaj nacista bio toliko veliki da se čak i u selu veoma brzo dogodila promjena.

Sa dvanaest godina, 1936. godine, emigrirali ste sa porodicom u Južnu Afriku. Zašto baš Južna Afrika?

Moj otac je u aprilu 1933. ostao bez posla. Neki članovi njegove porodice su još početkom 20. stoljeća emigrirali u Južnu Afriku. Oni su garantirali za nas. Južna Afrika je u to vrijeme još uvijek bila otvorena za useljenike, bijelci su bili traženi. Barem je tako bilo sve dok ne shvatite da imate pravu boju kože, ali pogrešnu religiju.

Najprije ste radili u advokatskoj kancelariji, zatim u knjižari svog prvog muža, novinara Hansa Weissa, u jednoj osiguravajućem društvu i u Londonu u izdavačkoj kući. Kako ste došli do novinarstva?

Kroz paternalizam. Weiss je bio novinar u berlinskom "Tageblattu", a ja sam radila u osiguravajućem društvu. Nisam mogla studirati, nije bilo novca. Tako da sam odmah poslije mature počela raditi. Hans Weiss je pedesetih godina bio dopisnik iz Južne Afrike za Njemačku novinsku agenciju. Budući da sam imala prilično visoku poziciju u osiguravajućem sektoru i zato sam imala veze s privredom, Hans je rekao "Uradi ti to". Tako sam, pod njegovim imenom, pisala najprije samo poslovne članke.

Južna Afrika je u to vrijeme bila veoma zanimljiva njemačkim i engleskim medijima, ali nedovoljno da bi se napravila neka zaista velika priča. To je značilo da su se morale obići i druge afričke zemlje. Moj dragi Hans je to uradio nekoliko puta, a onda je rekao: "Mislim da ti to možeš bolje." Tako sam vrlo rano putovala u Afriku, još u kolonijalnom razdoblju, i to je bila moja sreća. Kada je osiguravajuće društvo za koje sam radila došlo vrlo blizu Nacionalnoj stranci, nisam više htjela ostati tamo. I tada sam pomislila, okušaću se u novinarstvu.

Kako je izgledao Vaš prvi ponovni susret sa Njemačkom?

Prvi put sam ovdje bila 1950. u posjeti muževljevim roditeljima, koji su uspjeli preživjeti, što je bilo neobično za njemačke Jevreje. To znači da sam upoznala Njemačku u vrijeme kada su ratna razaranje svuda bila vidljiva. Bilo je jasno da Nijemci ne mogu istinski suočiti sa svojom novijom prošlošću. Ali, stoga što smo vrlo rano radili za njemačke medije, mogli smo prilično pažljivo pratiti njemačku politiku. Što inače nije bio slučaj sa ostalim njemačkim Jevrejima u emigraciji. Još sedamdesetih godina, dok sam radila za Deutsche Welle u Kölnu, moja sestra me nije posjećivala u Njemačkoj. Susretali bi se  u Švajcarskoj.

Radili ste od 1975. do '78. kao šefica u redakciji za Afriku Deutsche Wellea. Zašto ste odustali i otišli u London?

Kad sam bila u Londonu, dugo sam razmišljala o tome zbog čega sam otišla. Imala sam pravo na penziju i do 60. godine sam imala dobar, za mene idealan, posao. Ali u to vrijeme se u Njemačkoj nisam osjećala dobro. Od prvog trenutka, nakon što sam stigla u Köln, doživljavala sam susrete koji su imali veze s prošlošću.

Primjerice: Bilo je to vrijeme između Božića i Nove godine, tražili smo neki hotel. Uspjeli smo naći jedan mali pansion i razgovarali smo s vlasnicom. Odmah mi je ispričala o stečaju jedne banke i rekla: "To su opet uradili Jevreji." Poslije toga sam se raspitivala kod svojih kolega na Deutsche Welleu o toj banci. Ona nije imala nikakve veze s Jevrejima. Tako je izgledala atmosfera ...

Nakon desetljeća provedenih u različitim afričkim zemljama - Južnoj Africi, Rodeziji / Zimbabveu, Zambiji - i u Londonu, 2002. godine ste se vratili u Njemačku. Gdje sada živite?

Sada živim sa svojim sinom u Danskoj. Više nisam tako mlada i smatrala sam da nekako moram biti s drugim ljudima. Nekada će doći i do kraja, pa sam htjela biti zajedno sa sinom i njegovom porodicom - sada je to taj slučaj.

Vi ste prakticirajuća Jevrejka, njemačka Jevrejka. Unazad nekoliko godina antisemitizam u Njemačkoj ponovno pokazuje svoju ružno lice. Neonacisti često nekažnjeno uzvikuju rasističke parole. Šta mislite, jesu li Jevreji u Njemačkoj ponovno u opasnosti?

To ne mogu reći, jer ne živim u Njemačkoj, ali odavde izvana razumijem ljude koji kažu da živimo sa spakovanim koferima. To je izraz koji sam čula od mnogih Jevreja šezdesetih i sedamdesetih godina. U osamdesetim i devedesetim  to jednostavno nije bio problem. Ali danas je ponovo postalo tako. To je vrlo opasno, ne samo za Jevreje, već i za njemački narod.

 Sa AfD-om je ponovo jedna desna, ekstremno desničarska stranka snažno zastupljena u njemačkom Bundestagu. Jeste li zabrinuti?

Da, iz tog razloga. Tokom dvadeset godina koje sam provela putujući i promovirajući svoje knjige, kao i u vrijeme dok sam živjela u Njemačkoj - kada bi bivalo postavljeno pitanje: "Kako se osjećate u Njemačkoj?" Imala sam vrlo jednostavan odgovor: Njemačka danas nije Njemačka iz 1930. Ali to više ne mogu reći. Danas tek mogu reći da 2019. nije daleko od 1930. godine. A to je vrlo uznemirujuće.

Ruth Weiss rođena je 26. juna 1924. kao Ruth Löwenthal u Fürthu. 1936. emigrirala je u Južnu Afriku, gdje je porodica posjedovala trgovinu u Johannesburgu. Kao novinarka borila se protiv aparthejda, zbog čega  je 1966. morala napustiti Južnu Afriku. Živjela je u tadašnjoj Južnoj Rodeziji, kasnije Zimbabveu, Zambiji i Londonu. Godine 1992. povukla se na Isle of Wight kako bi pisala. Deset godina kasnije, vratila se u Njemačku i živjela u Lüdinghausenu u Münsterlandu, a 2015. preselila se u Dansku.

Razgovarala: Sabine Peschel

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android