Njemačka mora dozvoliti široku debatu o izbjeglicama

Kada je posljednji put bila debata u njemačkom društvu koja čak i prijateljstva stavlja na probu, dijeli porodice, o kojoj se među kolegama žestoko svađa? Možda su to bile ideološke borbe u 80-tim godinama oko dodatnog naoružanja NATO-a ili oko atomske energije. Prošlo je dobrih 30 godina od tada. Čak i sukob oko prevazilaska krize oko državnih dugova u Europi prošao je u Njemačkoj više na blag način, možda zbog toga jer se Nijemci skoro uopće nisu osjećali pogođenima, neovisno od toga da godinama više ne dobijaju kamate na svoju ušteđevinu.

Možda od kraja komunizma prije 25 godina i do prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj je sveukupno vladao široki društveni konsenzus. On nije morao biti ni od koga zazivan, jednostavno je visio u zraku. Stranke su se u ideološkom smislu jedna drugoj sve više približavale. Činilo se da je društvo u miru sa samim sobom.

Rašireno izbjegavanje konflikta

Sada je odjednom zbog pitanja izbjeglica prisutna žestina, koja iznenađuje mnoge. Pri tome se diskusija uglavnom odvija u privatnoj sferi. Postoje oni koji se strastveno zalažu za prijem još većeg broja doseljenika i koji su također spremni lično se brinuti o njima. Postoje drugi koji upozoravaju na moguće posljedice, na preopterećenost i otuđenje Njemačke. Prvi druge optužuju za okrutnost, ponekad i za rasizam. A njihova protuoptužba glasi prije svega da su prvi naivni. Obje strane su preduboko ubijeđene u ispravnost svog stava. A postoje i oni koji uopće ne razgovaraju, već pale izbjegličke centre.

Prije svih napadi i huškanje protiv stranaca na internetu vode do toga da veliki dio političara i medija preza od principijelne diskusije o mogućim granicama u prijemu izbjeglica. Niko neće da bude indirektno napravljen odgovornim zbog nasilja nad izbjeglicama. Tenor među političarima i u medijima glasi onako kako je to rekla i njemačka kancelarka: "Uspjet ćemo u tome." I: kada je riječ o osnovnom pravu na azil "ne postoje gornje granice." Obje izjave u najkraćem opisuju njemačku politiku prema izbjeglicama - i imaju veoma dalekosežne konsekvence.

Opasna iluzija

Upravo zbog dugoročnih posljedica političkog djelovanja - jer ono pogađa sve građane i čak i generacije koje dolaze - diskusija neizostavno mora biti vođena: Šta ako priliv (izbjeglica - op. red.) bude trajao godinama i možda postane još veći? Ako se drugi Europljani protive dugoročno, na sličan način velikodušno kao Njemačka, primiti ljude? Oboje je vjerojatno. Šta ako integracija ne uspije u mjeri u kojoj smo se mi nadali? Ova pitanja moraju biti postavljena i o tome se mora govoriti bez toga da oni koji postavljaju pitanja odmah dođu na glas kao osobe desnoradikalnih nazora.

Bilo bi opasno iluzorno potiskivati ovakva neprijatna pitanja i njih prepustiti ekstremistima. Možda se ogromna izbjeglička kretanja zaista ispostave kao velika šansa za zemlju kako ih vide optimisti. Ali ni onda ne može štetiti ako se prije toga povede kritička dikusija. Ali čak i optimisti na ovom području, među koje kancelarka Merkel očito spada, govore o najvećem izazovu u posljednjih nekoliko desetljeća. Ne može biti da je nekoliko kancelarkinih riječi dovoljno da se jednoj tako velikoj temi odredi pravac. Vodimo svi debatu, možda žestoko, ali činjenično, bez da drugome osporavamo dobru volju. Ako se ona ne održi sada, kada onda?