Nirnberški proces je utjecao na međunarodno pravo

Nirnberški proces je bio početak nove ere u zakonodavstvu i međunarodnoj suradnji. Njegova osnova bio je vizionarski ugovor o međunarodnom pravu (Londonska povelja), koji je odredio parnični postupak za međunarodne i američke vojne sudove koji je uspostavljen specijalno u svrhu Nirnberškog procesa. Londonska povelja je potpisana 08. avgusta 1945. godine - prije tačno 70 godina.

24. novembra 1945. godine u gradu, koji je nekoliko mjeseci ranije označen kao "90 posto mrtav", 22 muškarca su stupila u Palatu pravde. Stajali su pred sudom zbog zločina koji ranije kao takvi nisu bili definirani. Ovi muškarci su pripadali onome što je ostalo od vodećih nacističkih krugova, a prije početka suđenja su nekoliko mjeseci bili zatvoreni u jednom zamku u Luksemburgu. Nisu znali šta ih očekuje.

Neki od njih su računali sa tim da će odmah biti obješeni, drugi su bili uvrijeđeni zbog toga jer su uopće bili uhapšeni. Alfa mužijak među njima bio je Hermann Goering, bivši predsjednik Reichstaga glavnokomandujući njemačkih zračnih snaga i mogući nasljednik Adolfa Hitlera.

Još u julu 1945. godine je Goering na jednoj press konferenciji bio pitan da li zna da se nalazi na listi ratnih zločinaca. Njegov odgovor: "Ne. Pitanje me začuđuje jer ne mogu zamisliti zašto bih trebao biti tamo."

Goering nije imao pojma o ogromnom, kompliciranom procesu, čiji dio je bio. Za ovaj sudski postupak se moralo na potpuno novi način postaviti osnove, točke optužnice i kazne. Uspostavljanje svega je ličilo pomalo na izgradnju elektro, vodovodne i kanalizacione mreže u Njemačkoj, s čime su Saveznici morali započeti od nule. Naime takvo nešto kao ovaj sudski proces nikada ranije nije postojalo.

Ogroman korak za međunarodnu pravdu

Nirnberški proces i Londonska povelja su bili od velikog, vizionarskog značaja, kaže Lauri Maeksoo, profesorica za međunarodno pravo na Univerzitetu Tart u Estoniji.

"Ne postoji ništa važnije na ovom polju", kaže ona za DW i dodaje: "Utjecaj na to kako definirati međunarodne zločine bio je ogroman - na taj način je praktično nastao termin "zločin protiv čovječnosti".

Londonska povelja bila je rezultat napornih, haotičnih pregovora, koji su trajali šest sedmica koji su se nakon pobjede Saveznika održavali za kvadratnim stolom u Londonu. Kvadratna forma je bila obavezna kako bi sve četiri pobjedničke sile mogle poslati delegaciju od istog broja članova, pišu Ann i John Tusa u svojoj knjizi o Nirnberškom procesu koja je izašla 2010. godine pod naslovom "The Nuremberg Trial".

Britanci su bili domaćini i vodili su pregovore, ali nije bilo nimalo sumnje koja je svjetska sila u potpunosti vukla konce - SAD su imale ideju da vodeći nacisti budu izvedeni pred sud.

Europski saveznici su se zalagali za direktne kazne. Sovjetski premijer Jozef Staljin je navodno tokom vesele pauze u pregovorima na Teheranskoj konferenciji predložio da se 50 000 vodećih nacista okupe zajedno i strijeljaju.

Za SAD, specijalno za idealističkog suca Roberta H. Jacksona je uspostavljanje suda, koji će procesuirati najstrašnije zločine tog vremena, bilo istorijska prilika. "Krajnje je vrijeme, da djelujemo u skladu sa pravnim principom prema kojem su ratna podsticanja ilegalna i kriminalna", napisao je Jackson u izvještaju predsjedniku Harryu Trumanu tokom svoje pripreme za Londonsku konferenciju.

Dva pravosudna sistema, jedan proces

Ali sedmice u Londonu su prolazile i Jackson je potonuo u pravna trvenja oko najboljeg načina vođenja procesa. Najveći problem je bio sljedeći: U SAD-u i Ujedinjenom kraljevstvu važilo je tzv. anglosaksonsko pravo (common law), a u Rusiji i Francuskoj, kao i u najvećem dijelu kontinentalne Europe, poput recimo Njemačke, važilo je civilno ili kontinentalno pravo (civil ili continental law).

Da li optužnicu u prvoj verziji sastavlja tužiteljstvo i tokom procesa predstavlja dokaze, kao u anglosaksonskom pravu? Ili bi kompletnu optužnicu sa svim dokazima tužiteljstva trebala pripremiti posebna grupa, koja to onda stavlja na raspolaganje tužiteljstvu i odbrani, kao što je to običaj u kontinentalnom pravu? Ima ju li suci pravo umiješati se i voditi proces, kao u kontinentalnom pravu, ili o postupcima trebaju odlučivati advokati obje strane i optuženog kao i svjedoke unakrsno ispitivati kao u anglosaksonskom pravu?

Ova pitanja se mogu učiniti manje važnim u poređenju sa zločinima, o kojima je bilo riječ, ali oni pokazuju koliko duboko je već bilo nepovjerenje između dvije strane u Londonu - nepovjerenje, koje je bilo predvodnica paranoje koja je vladala u Hladnom ratu.

Jackson, koji je trebao postati glavni tužitelj u Nirnberškom procesu, i njegov ruski pandan general Jona Nikičenko, koji je trebao postati sudija u postupku, su često upadali u pravna nerazumijevanja koja su eskalirala u sukobe. Obje strane su jedna drugu optuživale za loše namjere.

Ali, kako kaže Maelksoo,"tamo gdje ima volje, ima i načina. Može se već reći da je u pitanju uspjeh to što su dvije različite pravne tradicije došle do dogovora u jednom slučaju u kojem su razlike u razmišljanju bile očite."

Idealna slika i stvarnost

Na kraju pregovora o Londonskoj povelji postignut je dogovor o četiri tačke optužnice protiv 22 nacistička zločinca: zločina protiv mira, zajedničkog plana ili zavjere, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Na prvi pogled čini se da je ovim tačkama optužnice sve pokriveno, ali Jacksonu su nedostajale dvije ključne tačke za koje je on želio da u budućnosti budu propisane. On je želio da rat sam po sebi bude definiran kao univerzalni zločin i da osnova, koja je postavljena u Nirnbergu, kasnije bude važila za sve strane.

Ipak Jacksonov san se nije ispunio: Nirnberg je ostao isključivo vojni tribunal, koji je specijalno bio formiran s ciljem sudskog procesuiranje nacističkog režima.

Ni tada, kao ni danas, međunarodno krivično pravo nije oslobođeno politike. Kako su principi Londonske povelje direktno prebačeni na Međunarodni krivični sud u Hagu, tako su i tamo prebačene greške.

"Jedna od kritičnih tačaka na Međunarodnom sudu pravde je, da se on realno gledano vjerojatno nikada neće baviti američkim ili ruskim ratnim zločinima, zbog toga jer obje ove zemlje imaju poziciju u Vijeću sigurnosti UN-a i svjetskom poretku", kaže Maelksoo. "Problem ostaje: Važi li ovo pravo i za velike sile? Praktično gledano ne zaista."

Ljudskost kao pravni princip

Unatoč kompliciranoj političkoj stvarnosti značenje Povelje iz 1945. godine se ne može osporavati. "Londonska povelja je bila veliki kulturološki korak naprijed", kaže njemački istoričar Ingo Mueller u razgovoru za DW. On kaže da se lako zaboravlja, da Njemačka nije uvijek bila tako spremna, prihvatiti principe koje promovira Povelja.

"Postojao je otpor u Njemačkoj protiv nirnberškog procesa, posebice od strane pravnika", kaže Mueller. "Njemačko pravosuđe nije priznalo presude i kada su stari nacisti oslobođeni, nije bilo registrirano da su prethodno kažnjavani. Dakle oni su naravno dobili svu svoju vojnu penziju - uključujući dodatne isplate." Mueller je ipak optimističan.

"Lekcija iz Nirnberga je bila da međunarodno pravo može biti provedeno", kaže on. "Naravno da je slabost Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, da zaista moćni - SAD, Kina - njega ne priznaju. Ali ja vjerujem da on utječe na našu globalnu savjest."