Pravda ipak stiže logističare genocida

Rijetka je pojava u njemačkim sudovima da presuda bude teža nego što je to zatražilo tužilaštvo. Ali, u slučaju Oskara Greninga to je zapravo nebitno, jer, u odnosu na činjenicu da je on saučesnik u ubistvu u 300.000 slučajeva, kazna je svakako zanemarujuće mala, bez obzira da li se radi o tri i po ili četiri godine zatvora.

Višegodišnja kazna zatvora protiv jednog 94-godišnjaka djeluje apsurdno kao kazna na više od 100 godina zatvora, uobičajena u mnogim zemljama za serijske prestupnike, a pošto savremena Njemačka ima veoma human kazneni sistem, više je nego vjerovatno da Grening, s obzirom na krhko zdravlje, neće ni morati u zatvor.

Spasavanje časti pravosuđa

Ova presuda je, dakle, čisto simbolična. Ona je prije svega spasila obraz njemačkom pravosuđu koje nije uspjelo pred sud da izvede ni 100 od čak 7.000 pripadnika SS-a u Aušvicu, pravosuđu koje je protiv Oskara Greninga 1977. godine povelo istragu, ali ju je 1985. obustavilo - zbog nedostatka dokaza.

Pri tom su još šezdesetih godina mnogi zločinci iz Aušvica bili poznati imenom i prezimenom. Tada su bili mlađi i mogli su da budu kažnjeni, da odu u zatvor. Mnogi od njih se nisu krili već su, kao Oskar Grening, normalno živjeli u Njemačkoj i otvoreno pričali o onome šta su radili i vidjeli. Ali, niko nije htio da ih tuži, niti da im sudi.

Zašto je to bilo tako? To je prvi put opisano 1987. godine u sada nadaleko poznatoj knjizi Inga Milera: "Stravični pravnici – neriješena prošlost našeg pravosuđa". U njoj su detaljno analizirani zločini pravnika u nacionalsocijalizmu i navedeno je koliko je njih prosto nastavilo da radi u državnoj službi posljeratne Savezne Republike Njemačke. Knjiga je i danas vrijedna čitanja.

Preživjeli kao svjedoci

Njemačka sada ima novu generaciju tužilaca i sudija. To je jedan od razloga što je uopšte došlo do procesa protiv Greninga. Ali za suđenje je, prije svega, zaslužna šačica dijelom odavno penzionisanih pravnika koji nisu htjeli da odustanu od potrage za nacističkim zločincima. Oni su se pobrinuli da se u procesu sasluša mnogo više svjedoka nego što je bilo obavezno da bi se utvrdila krivica Oskara Groeinga.

Proces je svoju najveću simboliku imao baš u tim trenucima: preživjeli iz Aušvica, imali su vjerovatno posljednji put priliku da javno govore o svojim patnjama i da to uđe u sudski zapisnik. što je za mnoge od njih bilo mnogo važnije od izrečene presude.

Nikad više siguran

I Oskar Grening je takođe dao značajan doprinos simbolici ovog procesa. Za razliku od mnogih optuženih za zločine iz vremena nacizma, on ništa nije demantovao niti negirao, nego jasno priznao svoju krivicu. "Aušvic je bio mjesto u kojem nije smjelo da se saučestvuje" – ova rečenica u Greningovoj završnoj riječi, trebalo bi da odzvanja u ušima svih neonacista i onih koji negiraju holokaust.

Na kraju, odlučujuća poruka ove presuda ostaje da genocid i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju! Svako ko u tome učestvuje, čak i indirektno, nikada ne bi trebalo da zaboravi da bi ga pravda ipak mogla stići.