Nema više novčanog stimulansa

Frankfurter Allgemeine Zeitung iz Frankfurta piše: "Novi Zakon o azilu, koji je prošle sedmice usvojen u Bundestagu bi, po mišljenju eksperata, zaista mogao odvratiti hiljade migranata sa Balkana da iz ekonomskih razloga dolaze u Njemačku. Te osobe nisu progonjene i zato nemaju pravo na azil. Promjenom zakona, oni više neće biti stimulirani da dolaze, jer sada više neće dobijati pomoć u novcu već u naturi: hrani i robi. Sve ovo omogućuje ubrzanu obradu zahtjeva i njihovo brzo vraćanje kući. Novina je da nakon isticanja roka boravka, više neće biti najavljivan datum prisilnog povratka kako se migranti ne bi sakrili. Iskustva Saveznog ureda za migracije i izbjeglice sa proglašavanjem sigurnih zemalja su pozitivna. Time je okončan snažan priliv izbjeglica iz zemalja Zapadnog Balkana.

Tako je recimo od decembra 2014. do juna 2015. broj molbi za azil iz BiH u odnosu na novembar 2014 smanjen u prosjeku za 2,3 posto mjesečno. Finansijski je zaista bilo isplativo doći u Njemačku. Krajem avgusta je trajanje obrade zahtjeva za azil građana Zapadnog Balkana trajalo u prosjeku tri mjeseca. 90 posto takvih molbi bilo je odbijeno. Pošto se na prisilne povratke moralo čekati, onda je boravak bio čak i duži. Tzv. džeparac, koji se po novom zakonu pretvara u bonove, iznosio je 143 eura mjesečno. Nakon registracije i zavođenja u proceduru za dobijanje azila, svaki odrasli podnosilac molbe dobijao je 359 eura mjesečno. Kod djece se ta pomoć davala po godinama starosti. Djeca do šest godina dobijala su 84 eura mjesečno. Dodatno su njemačke službe preuzimale troškove smještaja. To je za migrante sa Balkana bio veliki stimulans da dođu. Bruto plata se u tim zemljama kreće od 300 eura kao što je slučaj u Albaniji do 720 što je slučaj sa Crnom Gorom. U septembru je iz šest zemalja Balkana (Albanija, BiH, Srbija, Kosovo, Makedonija i Crna Gora) zabilježeno 12.000 molbi za azil, što je nakon Sirijaca, bila najveća grupa podnositelja molbi azil", zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Kulturno blago BiH i Sarajeva

Sueddeutsche Zeitung donosi poduži članak o Zemaljskom muzeju u Sarajevu: "Kada se zovete Ben Stiller i u jednom holivudskom blockbusteru provedete noć sami u muzeju sa kosturima dinosaurusa, to može biti itekako zabavno. Ali kada se zovete Mirsad Sijarić, noć u Zemaljskom muzeju je hladna, mračna i usamljena. Nije čak ni plaćena. Svoja iskustva noćnog čuvara Sijarić opisuje jednom jedinom riječju: "Grozno!".

Već četiri sedmice ovaj 44-godišnjak može raditi posao za koji je kvalifikovan: kao kustos zbirke srednjovjekovnih predmeta Zemaljskog muzeja BiH. On još uvijek ne može da povjeruje u to. "Užasno se radujem. U Sarajevu niste naviknuti na dobre vijesti."

Sijarić je jedan od 65 zaposlenih u muzeju, koji od 2011. nisu dobili platu ali su četiri godine skoro svakodnevno odlazili na posao. Vrtlari, etnolozi, arheolozi, botaničari i zaposleni u administraciji su četiri godine čistili, popravljali, održavali i čuvali kolekciju od preko četiri miliona predmeta. Tokom prve godine su čak držali muzej otvorenim, ali kada su u oktobru 2012. prodavači karata i čuvari izgubili volju da rade gratis, naučni saradnici su zakucali daske na ulaznim vratima.

Pravo malo čudo i veliko olakšanje došlo je 15. septembra 2015. Zemaljski muzej ponovo je otvoren, zaposleni ponovo dobijaju plate, Sarajevo se raduje. Tokom prve sedmice nakon otvaranja, muzej je dnevno posjećivalo po 1.000 ljudi. U godinama bez plate hranio se povrćem koje je sam uzgajao u bašti pored vikendice njegovih roditelja. Kada bi zaradio malo para od arheoloških iskopavanja, angažovao bi nekoga da ga zamijeni u muzeju tokom noći. Zbog čega je, pitam ga, sve to radio? 'Dođi da ti nešto pokažem', rekao mi je i poveo me u svoj ured. Iz jednog ormarića izvadio je jedan papirić koji je ležao između dvije knjige. U njemu je bio zlatnik debljine prsta. 'Osjećam se odgovaran za sve te predmete. Zamišljam desetine godina rada, koje su trebale da prođu da se oni pronađu. Ja ovu zbirku ne mogu da ostavim nezaštićenu'. Osoba koja je sa Sijarićem istrajala u čuvanju muzeja je 63-godišnja etnologinja Marica Filipović. I ona je četiri zime za redom provela smrzavajući se pored istorijskih nošnji i tepiha. Hranili su je roditelji i djeca.

Za arheologa je Zemaljski muzej u Sarajevu El Dorado

Ali istorija zatvaranja Zemaljskog muzeja nije samo istorija njegovih heroja već i istorija ignorantnosti političara. 700.000 eura koštalo je godišnje finansiranje rada muzeja. I za malu i siromašnu zemlju poput BiH to nije previše velika suma novca. Ali ono što je nedostajalo nije bio novac, već politička volja. Vladajuće partije vodile su politiku duž nacionalističkih linija fronta. U BiH nisi jednostavno građanin, već si Bošnjak-musliman, Srbin-pravoslavac ili Hrvat-katolik. Miješani brakovi, ateisti, Jevreji, Romi i ostali nisu predviđeni u novom društvenom uređenju. Zato nije bilo mjesta ni za muzej, okarakterisan kao muzej cijele nacije, neovisno od kategorija kao što su narod i vjera.

'Političko vođstvo bosanskih Srba u RS nije vidjelo razloga da podrži rad Zemaljskog muzeja, koji je pripao hrvatsko-bošnjačkom entitetu. A političari iz Federacije su propustili da rade konstruktivno nakon srpskog bojkota. Za naše postojanje ne postoji politička volja. A mi pokazujemo zajedničku istoriju ljudi, koji su stoljećima živjeli u BiH', kaže Marica Filipović. Muzeju je svejedno da li je srpski, bošnjački ili hrvatski. U njemu su predmeti pronađeni na istorijskim nalazištima BiH. To što Marica može ponovo da prima goste u muzeju, može da zahvali novom ministru Adilu Osmanoviću, koji je pragmatično i neideološki pristupio rješavanju problema i napravio inicijativu pod nazivom -Ja sam muzej- skrećući pažnju na ovaj problem. Novac za plate zaposlenih i održavanje muzeja je sakupljen do 2018. Ali sve dok se politika u BiH bude prelamala kroz nacionalističke igre i blokade, budućnost Zemaljskog muzeja ostaje neizvjesna", piše minhenski dnevnik Sueddeutsche Zeitung.