Početak kraja
19. august 2015"Zemaljski muzej BiH, najznačajnija kulturna institucija u zemlji, je već skoro tri godine zatvorena. Ukoliko se do oktobra ne obezbijedi finansiranje, to bi moglo da znači konačni kraj. A pogođena bi bila i čuvena Hagada, jedan od najstarijih sefardskih dokumenata na svijetu. Danas, sarajevski umjetnici pokušavaju da akcijom 'Čuvari muzeja' još jedanput skrenu pažnju na beznadežnu situaciju u kojoj se nalazi muzej. Jer, Zemaljski muzej prijeti da postane presedan za kompletnu bosankso-hercegovačku kulturu“, piše Noje cirher cajtung (Neue Zuercher Zeitung – NZZ).
Švajcarski dnevnik piše kako već od kraja 2011. baštovani, stražari i naučnici ne primaju plate, i napominje kako se od tada ništa mnogo nije promijenilo. I dalje na vratima stoje letve na kojima je crvenom bojom ispisano „closed – zatvoreno“. „A na jednom prozoru je na kartonu ispisano: ‚bez muzeja, bez kulture – bez morala‘.“
Muzej koji niko ne želi
„Muzej je na prekretnici, kazala je zamjenica direktora Zemaljskog muzeja. Ministar spoljnih poslova, Adil Osmanović je u maju rekao da bi se do jeseni mogao na noge postaviti finansijski koncept. Ukoliko se to i dogodi, u septembru ili oktobru bi muzej mogao ponovo otvoriti svoja vrata. Ukoliko pak ne, muzej prijeti da postane kulturno politička ruina. A time bi se okončala jedna stogodišnja era. Zemaljski muzej osnovan je 1. februara 1888. a otvoren 4. oktobra iste godine. Od tada je izrastao u najznačajniju kulturnu i naučnu instituciju Zapadnog Balkana. A u njemu su inicirani i drugi veliki projekti, među njima i otvaranje Nacionalne biblioteke u Sarajevu… (…)
Zamjenica direktora, Filipović problem vidi u kulturnoj politici BiH. Jer, ne zna se ko je za muzej zapravo odgovoran. Dejtonski sporazum je kulturnu politiku prebacio na entitete i tako zacementirao kulturnu podjelu zemlje. A to se danas, 20 godina nakon Dejtona pokazalo u svoj svojoj jasnoći. Zvanično se govori o problemu finansiranja, ali zapravo muzej niko ne želi, smatra Filipović“, piše NZZ i napominje kako se zapravo „u stanju u kojem se nalazi muzej ogleda ustav duboko religiozno podijeljene zemlje“. (…)
„A ako pak muzej bude na duže vrijeme zatvoren, ni ‚sarajevska Hagada‘, dragocijeni dokument neće moći da bude očuvan. Jevreji koji su protjerani iz Španije donijeli su ovu bogato ukrašenu knjigu 1492. u Sarajevo. Ona je danas simbol kulturne slojevitosti i otvorenosti kako grada tako i zemlje. Hagada je osigurana na 6,3 miliona evra a procijenjena vrijednost je oko 630 miliona evra.“
'Nikada nismo gledali na religiju, svi smo živjeli zajedno'
Dojčland funk (Deutschland Funk – DLF) pod naslovom „Kada dođem ovdje ja sam kao princeza“ donosi priču o Seniji Luebke koja je prije više od 20 godina izbjegla za Njemačku u kojoj živi, ali svakog ljeta posjećuje porodicu u BiH. „U roditeljskoj kući na zidu su fotografije a na jednoj od njih Senija sa kuvarskom kapom. Kada je došla u Njemačku radila je u jednom balkanskom restoranu i svaki dinar od svoje male plate slala bi u BiH. Tamo im je potrebnije‘, govorila je Senija“, piše DLF.
Novinarka Elin Rostek je sa Senijom obišla Banoviće, udaljene 15 minuta od kuće njenih roditelja. „A tamo na gradskom trgu velika soc-realsitička zgrada na kojoj se na mnogim mjestima i danas vide rupe od gelera. ‚Vidite‘, priča Senija, ‚ovdje je samo provizorno urađeno. Pogledajte fasade, pogledajte, sve to je bilo uništeno‘.
Senijin cilj je da se u mjestu napravi spomenik za sve stradale Banovićane. Ona ni danas, 20 godina nakon rata, ne može da shvati zašto se sve dogodilo. Ovdje žive svi zajedno. ‚Pravoslavci sa katolicima, katolici s muslimanima, muslimani s pravoslavcima.‘ Mi nikada nismo gledali na religiju, svi smo živjeli zaejdno. Ženili se udavali, rađali djecu i odjendom, nisi ni trepnuo – rat! To je kao neka mora, to što se ovdje dogodilo – taj religiozni rat. To ne razumije niko do danas.'
Kao princeza...
Vraćamo se ponovo na trg u kafić u koji dolaze svi koji žele da je vide: prijatelji, rodbina… I Denis, njen 28-godišnji nećak, sportski građen mladić takođe je došao da je vidi. I on, izučeni poslastičar, ima vremena da u sred radnog dana dođe da je vidi. ‚Upravo to je najveći problem ovdje u Bosni i Hercegovini. Sve je divno i krasno ali nema posla. Nema se para. Zato i sada mnogi ostaju kod mame i tate', priča Denis i sliježe ramenima. Privreda je naime na koljenima, a prije svih mladi su u velikoj mjeri nezaposleni. Njih 70 procenata je bez ikakve pomoći države. (…)
Sljedećeg dana posjetili smo Senijinog brata Ćazima koji radi kao nastavnik ali nakon posla u školi i kao poljoprivrednik. ‚Moraš ovdje da se boriš na sve načine. Nema ležanja na kauču i geldanja filmova‘, priča Ćazim. Njegova plata nije dovoljna da prehrani ženu i dvoje djece. Hranu proizvode sami, kao i mnogi u BiH. A gdje god se pojavi mogućnost da se zaradi neka marka, Ćazim je spreman. Obje kćerke su završile fakultete a nijedna ne radi. Ali, Ćazim se smije. Sagradio je novu kuću, kamen po kamen, uz Senijinu pomoć i ponosan je na sebe. Senija kaže da se, kada dođe u BiH, osjeća kao princeza. Sva sija dok to govori i odlazi do autombila po poklone: nove farmerice, polo majice… Kasnije će da pomogne bratu u bašti oko ubiranja plodova, kako bi imali tokom zime šta da jedu“, piše Dojčland funk.