Nema neutralne demokratije

Borba kultura, Sudar civilizacija: to je bila knjiga mojih studija o kojoj se naveliko raspravljalo. Autor Semjuel Hantington je argumentujući svoje teze rado posezao za posljednjim ratom u Evropi koji je doveo do raspada Jugoslavije.

Ja sam dugo smatrala da je važnija ideja o borbi za resurse, te da pitanje koje bi moglo da promijeni svijet glasi: Ko je vlasnik svijeta? Međutim, kratkotrajan pokret Okupiraj koji se bio fokusirao na bogatstvo jednog procenta, nije iznjedrio solidarnost. Naprotiv: bijeda ljudi koji su 2015. u Evropu došli kao izbjeglice, nije pokrenula nova pitanja o raspodjeli blagostanja i mira na ovom svijetu, nego je dovela do krize humanitarne solidarnosti. Duh vremena se manifestovao u rečenicama poput ove: Ako je toliko siromašnih, onda ne želim da moram bilo kome da pomognem. Svoje ću da ogradim, da bi meni bilo dobro. Vrhunac takvog razmišljanja je naravno Trampova: Prvo Amerika!

Opet se radi o kulturi i dominaciji

Skoro 20 godina kasnije, možda Hantigtonu moram da dam za pravo. Opet se radi o kulturi i dominaciji - i u Evropi.

Španija se suočava sa situacijom koja podsjeća na vremena u Jugoslaviji. Prije godinu dana jedan Katalonac u Barseloni mi je rekao: Moraju nam dopustiti dostojanstvo da samostalno odlučujemo o sopstvenoj naciji. Ne smije se dogoditi građanski rat kao u bivšoj Jugoslaviji. Blago rečeno, pomislila sam da je njegova pozicija ekstremna. Ali samo godinu dana kasnije, sukob između Madrida i Barselone eskalira, velika pitanja su nacionalno samoopredjeljenje i priznavanje kulture. Španska vojska protiv katalonske policije.

Šta ima da se kaže o izborima u Njemačkoj, a da već nije rečeno? Medije, u kojima ima i pametnih ljudi, optužuju ili brane. Premalo je onih koji se pitaju kakvom su pritisku izloženi ti pametni ljudi da isporučuju dobre kvote, i kakav pritisak moraju da izdrže štampani mediji u vrijeme Fejsbuka. Da li je to sa medijima stvarno sve tako meta - ili je to na kraju ipak borba za resurse? Paradoksalno je da ova borba za resurse dovodi do zloupotrebe medija kao platforme za borbu kultura. Mora se osvojiti i zadržati pažnja ograničenog broja gledalaca. Psihologija mase nikada nije bila psihologija diferenciranja.

Poslije ovih izbora, mnogi su željeli da šire optimizam u Njemačkoj: 87 odsto je ipak izabralo demokratske partije. To, naravno, izaziva protivljenje ostalih 13 odsto demokrata, jer i oni su demokratski glasali i oni su dio ove demokratije. Može biti da je to tako, međutim, nije svejedno o kojoj demokratiji govori 87 odsto, a o kojoj ostalih 13 odsto.

Demokratija nije ograničena na parlament ili na izbore. Demokratija je i živi diskurs. Ona se zasniva na principima koji, ako su napadnuti, mogu ugroziti samu demokratiju. Prava demokratija je demokratija koja umije da se brani: ona toleriše i podstiče diskusije skoro o svemu, ali ne dozvoljava da je ukinu njenim instrumentima. Ima mnogo primjera u istoriji kada su građani na izborima sami sebi ukidali prava.

Ne vrijedi predstavljati problem manjim nego što jeste

U Njemačkoj je dugo postojala, ali se rijetko pominjala izvjesna superiornost. Nedostatak patriotizma zamijenio je ponos na sopstveni anti-nacionalizam, stav koji je razvijen tokom sučeljavanja sa sopstvenom prošlošću. Mnogi ovdje su smatrali inferiornim nacije koje su bile okupirane samo sobom. Ovi izbori 2017. će to promijeniti. Oni su to već promijenili.

Prije par godina, kada je u hrvatskoj kulturnoj javnosti odjeknuo krik zbog dolaska na funkciju ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, istoričara i političara iz tabora nacionalista, mislila sam da je tako nešto u Njemačkoj nezamislivo. Njemačke novine su prije godinu dana na naslovnicama donosile: Hrvatska u intelektualnom građanskom ratu. Između redova je pisalo: oni tamo su nažalost i dalje su zarobljeni u svojoj prošlosti.

Ali sada, samo nedjelju dana nakon izbora, njemački kulturni radnici i političari zahtjevaju: predsjedavanje Odborom za kulturu ne smije da padne u ruke AfD-a, čak i ako je to treća najjača stranka u Bundestagu. Partija koja toleriše članove koji u vezi sa spomenikom holokaustu u Berlinu kažu da su Nijemci jedini narod na svijetu koji je u srce svog glavnog grada posadio spomenik srama, ne može predsjedavati odborom koji se brine o kulturi sjećanja u Njemačkoj. Sjećanje u Njemačkoj je nesumnjivo povezano sa kulturom sjećanja Evrope.

Ko sada ne vidi da ovde dva voza jure jedan prema drugom, taj ne vidi ulogu Njemačke, Evrope niti Sjedinjenih Američkih Država u svijetu. Zapravo je svejedno da li je jedan voz tri puta duži od drugog: ovdje prijete da se sudare dva shvatanja demokratije koja nisu kompatibilna. Tu ne pomaže predstavljati problem manjim nego što jeste, jer onih 13 odsto svoj izbor shvata kao protest.

Sa Donaldom Trampom, kao galinoskom figurom sudara kultura u pozadini, oni sada hoće da ispolje svoj bijes. Manjinski pokreti su decenijama bili obučavani da ne ispoljavaju svoj bijes. Pokretima za prava žena i prava ljudi sa tamnijom bojom kože se govorilo da ih niko neće shvatati ozbiljno, ako budu bješnjeli. Bolje je razumno argumentovati, govorilo im se, samo tako će vas saslušati.

Sada svoj bijes iskaljuje bijesni bijelac. Slušaju ga. Voz vozi. I bilo bi važno da se pored Hantingtona u ruke ponovo uzme takođe poznata knjiga, nažalost preminulog istoričara iz SAD Hauarda Zina, koji se više od 30 godina borio za društvene promjene i prava manjina: "Ne može se biti neutralan u zahuktalom vozu. "

Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorka pozorišnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Vajblingenu. Živi u Hajdelbergu. Nedavno je objavila roman „Made in Germany – šta je njemačko u Njemačkoj?" Tu ona piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje.