Nazadnjaci

Poruku upućuje vladajuća stanka u Srbiji, za one koje još ne znaju to je Srpska napredna stranka – SNS. Oni si idejni tvorci i realizatori izložbe medijskih proizvoda pod nazivom „Necenzurisane laži“.

Recept je jednostavan.

Sakupiš sve tabloidne fekalije koje je iko ikada objavio o Vučiću. A ima ih. To ti je osnovna materija za oblikovanje izložbe. Ta materija zaudara do neba. Ali ti je potrebna kao začin.

I onda sakupiš sve ozbiljne analize bahatosti vlasti, autoritarnog i konfliktnog karaktera vođe, konvertitske prirode njegove politike, njegovog evropejstva za stranu upotrebu i anahrone knjaževske osionosti za domaću primjenu. Marljivo sakupljaš sve medijske proizvode koji fokusiraju premijerovo obećanje da će iskorijeniti korupciju i nepotizam, dovodeći ga onda u vezu sa standardnim partijskim zapošljavanjem – najdestruktivnijim oblikom ortačko-burazerskog sistema, u kojem blizinu kazanu određuje plemensko-partijska pripadnost, a ne stručnost.

Sakupiš tekstove svih onih koji su se usudili da priupitaju čija je bila paramilicija koja je pod fantomkama u Savamali rušila i hapsila. Zašto premijerov beogradski gradonačelnik valja stanove po Bugarskoj. Zašto njegov omiljeni ministar ima problema da dokaže kako je došao do doktorske titule. Zašto RT Vojvodinu SNS posmatra kao izborni partijski plijen. Zašto je Pink nezvanično glasilo premijerske malenkosti. Zašto državno budžetirani RTS i Politiku sa nejasnom vlasničkom strukturom drži na stend baju.

Dakle, Vučićevci sakupili bulevarsko đubre ali i gomilu ozbiljnih kritika Vučića i njegovog sistema vladavine, stavili ih u isti koš i dobro promuljali. Ozbiljan i neugodan je to posao – premazivanje čestitih i stručnih analiza bulevarskim fekalijama. Na kraju, cijeli koš zasmrdi. Sve to nazoveš „Necenzurisane laži“.

Izložbu ponudiš na uvid građanstvu uz poruku – eto, smrdi, ali mi nemamo osjetljiv nos. Jer smo Evropejci i demokrate pa medijske produkte samo stavljamo na stub srama, a ne hapsimo kao, ne daj Bože, Erdogan. Nema u Srbiji u posljednje vrijeme ni ubistava novinara kao u bratskoj Rusiji. Pa šta hoćete?

U nekim od izloženih tekstova sigurno piše i dijagnoza: Skoro postmoderni sistem uticaja na medije, kombinacijom ucjenjivačke politike oglašavanja, ličnih prijateljstava sa vlasnicima medija i optuživanja neugodnih novinara i analitičara za „strano plaćeništvo“, uz ekonomski pritisak i opštu bulevarizaciju – efikasniji je od klasične cenzure.

Tehnika opanjkavanja kritičara naučena je još u vrijeme kada se vođa zvao Vojislav, a ne Aleksandar. Samo je osavremenjena.

Međutim, izložbena bratija je nazivom izložbe nehotice priznala da želi da proizvode veliku laž. Necenzurisanu laž. I da tako, lažući, namjerava da pođe na hodoljublje Srbijom. To zabrinjava jer je laž očito patološke prirode. Patološki lažov je uvjeren da govori istinu. Siguran sam da Vučićevo propagandno stranačko odjeljenje svaku, pa i najbolje utemeljenu kritiku vođe, iskreno doživljava kao gnusnu laž. A to znači da je pola Srbije u više navrata glasalo za stranku koja vjeruje u nepogrešivost vođe. E, to je već mnogo ozbiljniji društveni problem. Jer je ideja nečije nepogrešivosti suštinski antidemokratska, nazadnjačka.

SNS spinuje li spinuje, pretvarajući laž u istinu, istinu u laž. Srbija postaje zemlja u kojoj je dosljedno sprovedena krilatica jednog njemačkog filozofa – sve je lažno, sve je dozvoljeno.

Dobro, ne baš sve. Ako Vučićevu vlast pratite kritički i profesionalno onda će vaše proizvode izložiti na prestižnom mjestu – kao laž. No, istorijsko kretanje nije vječno potčinjeno volji jedne partije i njenim propagandno-paranoidnim konceptima. Doći će vrijeme kada će, oslobođen podmetnutog tabloidnog premaza, svaki eksponat na ovoj izložbi biti u rangu viteške medalje.  

Čovjeku dođe da parafrazira Velju Ilića: Nazadnjaci, bre, ne lažite toliko, lažuckajte!