Mržnja nije bila razlog rata u bivšoj Jugoslaviji

Koncert je bio vrhunac i kraj protesta protiv rata u bivšoj Jugoslaviji kojeg se danas skoro niko ne sjeća. Njemački novinar, porijeklom iz BiH, Danijel Višević 25 godina kasnije pokušava Projektom-Zetra vratiti sjećanja na koncert i proteste za mir u bivšoj Jugoslaviji.

DW: Šta zapravo predstavlja Projekt Zetra?

Višević: Projekt Zetra je mjesto na internetu gdje se ponovo susreću ljudi koji su prije 25 godina bili na koncertu u Zetri. Mi tamo skupljamo priče ljudi koji su se tada angažirali za mir, koji su bili na koncertu i imali bilo kakvu vezu sa mirovnom inicijativom i koncertom "Yutel za mir". Oni mogu ispričati svoje priče kako bismo održali sjećanja i zapravo kako bismo podsjetili na to da su ljudi željeli mir.

Ovim projektom pokušavate pronaći odgovore na neka pitanja. Primjerice: Zašto je počeo rat u Jugoslaviji, iako su, kako Vi kažete, skoro svi bili protiv njega? Koje zaključke ste do sada mogli izvesti?

Odgovor je naravno strašno težak. Odgovor, koji mi, odnosno izjave naših sugovornika definitivno potvrđuju i koji mi definitivno možemo potvrditi jest da su ljudi bili protiv rata. I to neovisno o njihovoj religiji ili nacionalnosti. Nijedan narod nije želio rat kao što se imputira sa jedne ili sa druge strane. Mi zaista možemo utvrditi da nije bio samo koncert u Zetri, već i da je bilo 30 drugih koncerata i demonstracija za mir u gradovima širom Jugoslavije. I to su bile demonstracije koje su zaista pokrenute od strane stanovništva. Ni jedna stranka ih nije organizirala. To zaista pokazuje da su ljudi, u najmanju ruku oni koji su shvatili da postoji mogućnost izbijanja rata, zaista uradili sve kako bi to spriječili. Zašto je unatoč tome došlo do rata? Mogu reći da mržnja kao razlog nije tačna ili da je ona bila tek mali dio cijelog aspekta. Objašnjenje da se narodi bivše Jugoslavije stoljećima mrze i da su zbog toga jedva čekali da umre Tito kako bi se ponovo mogli poubijati ja mogu isključiti. Dakle Projekt Zetra definitivno pokazuje da razlog za rat nije bila etnička mržnja. To kažu i brojni politolozi koji posljednjih deset godina opovrgavaju tu tezu. Zašto je ipak došlo do rata? Smatram da je najbolji odgovor na to dao Milan Trivić, jedan od inicijatora koncerta u Zetri koji je u to vrijeme bio urednik na Televiziji Yutel. On je rekao da je dovoljno da samo nekoliko ljudi kreira incidente i onda se kaže: Mi smo sada napadnuti i iz odbrambenih razloga se onda ljudi počnu svrstavati na jednu ili drugu stranu i tako nastaju granice između etničkih grupa koje prije nisu postojale. To je već veliki preduvjet da dođe do rata. Dakle dovoljno je nekoliko ljudi da izazovu rat.

Da Trivić je rekao tačno sljedeće: Za to je (za rat - op. red.) potrebno samo nekoliko idiota. Vjerujete li zaista u tu teoriju?

Kao novinar smatram da je ovo do sada najbolji odgovor na pitanje: Zašto je došlo do rata? Dakle taj odgovor podupiru i istoričari poput recimo Ulfa Brunnbauera koji je opisao tačno kako ratovi mogu nastati i kako je konkretno došlo do rata u BiH i Jugoslaviji. Dakle mali broj ekstremista kreira incidente i onda, kako sam upravo opisao, ljudi počnu da se svrstavaju, odnosno osjećaju se prisiljenim da se svrstavaju na jednu ili drugu stranu jer sve drugo je za njih opasno po život.

Koliko je onda bila važna uloga pokreta za mir?

Smatram da je ona bila strašno važna i mislim da je i danas strašno važna. Mnogi me pitaju zašto sve ovo radim, zašto podsjećam na pokret za mir kada on nije imao uspjeha. Ja kažem da je pokret za mir nevažan samo ako ga zaboravimo. Ako se toga sjećamo onda znamo da su ljudi učinili strašno mnogo da bi spriječiti rat. Vjerujem da će se tako promijeniti i pogled u inozemstvu na bivše Jugoslovene koji su često posmatrani kao primitivni ljudi, ljudi s Balkana i da je to neka civilizacija koja je manje razvijena, koja je manje razvijena nego mi na Zapadu i da se nešto takvo nama sigurno ne može dogoditi. Ja vjerujem da mi na Zapadu moramo odbaciti iluziju da se nama nešto takvo ne može dogoditi jer smo mi znatno više razvijeni. Mi to nismo. Ja vjerujem da je bivša Jugoslavija bila veoma razvijena i da mi možemo naučiti mnogo toga iz onoga što se tada dešavalo kako bismo danas glasno nastupili protiv onih koji veoma glasno žele da nastanu takvi frontovi između ljudi. Bilo da je to unutar Europe, bilo da je riječ o odnosu između muslimana i ne-muslimana ili nekom drugom. Vjerujem da se tim ljudima koji pokušavaju izgraditi granice, koji dozvoljavaju da nastane mržnja treba prilično jasno suprostaviti.

Brojni Vaši sugovornici upravo prave paralele između bivše Jugoslavije i današnje Europe. Koje su njihove prouke? Što Europa treba naučiti iz slučaja bivše Jugoslavije?

Da se mora glasno nastupiti protiv mržnje i granica. Važna poruka je također da smo svi mi prije svega ljudi. Ma koliko jednostavna bila ta poruka smatram da je upravo ona utoliko vrijednija jer dolazi od ljudi koji su već preživjeli rat čija je osnova bila svrstavanje u nacionalne redove, da upravo oni kažu da nacionalnost ne treba biti osnova na kojoj se mi definiramo.

Govorimo o koncertima i demonstracijama za mir za koje smatrate da su bili vrlo važni, a samo nekoliko mjeseci nakon koncerta u Zetri započeo je krvari rat. Kako je onda tako brzo želja za mirom mogla prerasti u mržnju. Kako su to doživjeli Vaši sugovornici?

Oni to do danas zaista nisu razumjeli. Dakle većina traži odgovore na to pitanje do danas. Većina ni nakon četiri godine rata, ni 20 godina nakon završetka rata, to nije razumjela. Ljudima s kojima sam ja razgovarao je to neshvatljivo. Ono što ja prepoznajem jest da kada neko pokušava objasniti to nasilje onda odmah koristi termin odbrana i objašnjava da je sve bilo iz odbrambenih razloga. To je vrlo primjetno. Vjerujem da se ljudi onda vjerojatno naoružavaju iz odbrambenih razloga i da opravdanje za posezanje za oružjem vide upravo u odbrambenim razlozima.