Moja Evropa: Manifest čulnosti

Pisci su fini seizmografi našeg društva, rekla je nedavno gradonačelnica Ciriha Karin Mauh, dodajući da književnost može ponešto objasniti i mnogo toga predvidjeti. Da je ta procjena tačna pokazuje primjer romana Džorža Orvela „1984". Poslije skandala koji je izazavao portparol američkog predsjednika Trampa, kada je predočio orvelovske „alternativne fakte“ knjiga je ponovo postala međunarodni bestseler. I ja sam ponovo posegla za ovom knjigom.

Prilikom čitanja pomišljala sam na Orvelove rukopise, na strane otkucane na pisaćoj mašini i redigovane rukom autora. Skoro svaki redak je bio precrtan kraljevski plavim mastilom, a potom ponovo ispisan crvenim, tamnozelenim ili crnim mastilom. Na osnovu stranica rukopisa može se rekonstruisati orvelovo raspoloženje pri pisanju, kada je snažnije tipkao, kada je neku rečenicu precrtavao jednom ili više puta.

Brže se klizi kroz život

Orvel je roman „1984“ pisao u vremenu koje je izgleda bilo čulnije nego naše, u prošlom vremenu kada je čovjek dolazio u dodir sa mnogo više materije, kada je za pisanje, za komunikaciju, za širenje sopstvenih poruka bilo potrebno mnogo više tjelesnog angažovanja nego u naše digitalno doba.

Pitam se, nije li nas ta nedostajuća opipljivost i redukovana čulnost u svakodnevnici, koju nam omogućava tehnološki razvoj, načinila manje sposobnim za krivicu? Prenategnuta teza, ali zar ne podržavaju mnogi navodno prosvijećeni građani u Evropi opasne demagoge ili se usljed ličnog bijesa i mržnje prema svijetu nedovoljno brane od protivustavnog preuzimanja vlasti. Danas možemo mnogo više nego naši preci, ali, čulno mnogo slabije doživljavamo svijet, pa u ličnoj svakodnevnici manje trezveno djelujemo, a kada dijelamo onda je to manje konsekventno. Uprkos tome što su nedavne katastrofe pogodile Evropu i svijet, ili baš zbog toga: 1914, 1939.

Muzika, pokret, radost

Stalno nam skreće pažnju mogućnost komunikacije sa cijelim svijetom, umorni smo i iscrpljeni sortiranjem informacija, koje nas preplavljuju, u odsudnom trenutku smo odsutni, glasno  se izmotavamo u sopstvenoj sobi odjeka. Šta da se radi? Ili, kako bi Orvel formulisao, ŠTA DA SE RADI?

Uvjerena sam u to da nas čulnost može izbaviti. Moramo sami sebe bolje osjetiti, jedni druge intenzivnije primjećivati. Potrebna nam je muzika koja je više od privatne radijske smetnje, potrebna nam je literatura koja je više od isušene koncept-literature. Treba nam više diskusija koje nisu meta diskusije, više susreta, više čulnosti i u kulinarskoj kulturi, više šetanja, više usredotočenosti na bitno, na dublje potrebe i – dakako – na životne radosti.

Mogla bi se svakako uputiti primjedba da bi u Evropi ljudima za to bilo potrebno više vremena. No, još je Epiktet zabilježio misao: „Oni, naime, žele to što će doprinijeti njihovoj sreći, ali oni to traže tamo gdje toga nema".

"Demokratija zahtjeva dokolicu "

U Rumuniji u kojoj sam odrastala mnogi ljudi su imali svoj dan. Moja baka se nalazila sa svojim prijateljicama svakog četvrtka i kartala se. Moji roditelji su se subotom družili sa univerzitetskim kolegama na polutajnim popodnevnim video-projekcijama. Moja komšinica je imala kružok čitalaca. Nedjeljom se ručalo sa prijateljima. Na selu je ispred svake kuće bila klupa, na njoj su komšije čavrljale do kasno u noć. Zimi jedva da je neko morao da lopatom pomjera snijeg između dvije kuće jer su komšije već utabale staze. A sada se komšije jedva poznaju, i na selu i u gradu. I ne znam više nikoga u Rumuniji ko ima svoj dan za druženje.

U književnom blogu „Neue Telegramme" koji vodim zajedno sa mojim suprugom, piscem Perikleom Moniudisom , redovno objavljujemo intervjue sa autorima. Intervju se sastoji od sedam utvrđenih pitanja o nekoj novoj knjizi. Pitamo o temama, pričama, diskursima koji su trenutno interesantni. Odgovor austrijskog autora Martina Princa je bio potpuno na fonu ovoga što i ja mislim: "Osjećam da je svijet, onakav kakav znamo ili vjerujemo da znamo, na ivici. Mislim da je dobar dio krize prouzrokovan pojednostavljenjima, zadihanošću, pijačnom galamom našeg društva. Na toj osnovi demokratija ne može opstati. Naime, demokratiji je potrebna dokolica. Jedno od mjesta na kojima se ta sloboda može ponovo osvojiti jeste literatura".

Dana Grigorča je švajcarsko-rumunska književnica. 2011 je na njemačkom napisala svoj prvi roman „Baba Rada". Njen posljednji roman je objavljen 2015. pod naslovom „Prvobitno osjećanje bezazlenosti".