Moja Europa: U strahu su velike oči

Pokazati ili ne? To je pitanje. Nasilje, seks, fekalije: sve to smo već vidjeli na kino platnu. Unatoč tomu je filmu „Smolensk" redatelja Antonija Krauzea pošlo za rukom, nekoliko tjedana na prijelazu s prošle na ovu godinu, ostaviti bez daha i to ne samo posjetitelje kino dvorana. Što je toliko kontroverzno u ovom filmu? Mali podsjetnik: „Smolensk" je priča o novinarskom sučeljavanju sa slučajem pada zrakoplova Poljske vlade 2010. kada su život izgubili tadašnji poljski predsjednik, njegova supruga te mnogi visoki vojni i vladini dužnosnici. Autor filma „Smolensk" aludira na to da su zrakoplov oborili Rusi. O filmskim kvalitetama ovog filma se već puno govorilo. No nakon što sam ga pogledao, shvatio sam o čemu se ovdje zapravo radi: o prevladavanju jedne traume.

Trauma je prema definiciji, psihička ozljeda uzrokovana nekim šokantnim događajem. Često uzrokuje kronične strahove. Pritom je potpuno besmisleno traumatiziranoj osobi objašnjavati kako nema razloga za strah. Ili da priča gluposti. Proces prevladavanja trauma je povezan s emocijama ponekad lišenim svake logike ili racionalne argumentacije.

Tenkovi nisu dobar znak

Poljska kolektivna trauma, o kojoj, po mom mišljenju, govori film „Smolensk", prelazi okvire ove zrakoplovne tragedije. Ona govori o praiskonskom strahu od Rusije, i na sljedećoj razini, i od Njemačke. To je strah jedne, srednje velike nacije od toga da postane sve usamljenija u svijetu koji je ništa drugo doli bojište supersila. Mnogi Poljaci osjećaju da je njihova zemlja preslaba ne samo za pobjedu u ovom sukobu, nego i za preživljavanje.

To je i jedan od razloga zašto je nedavni dolazak američkih vojnika u sklopu NATO saveza u Poljsku izazvao euforiju kako kod pobornika tako i kod protivnika aktualne poljske vlasti. Američka vojska bi trebala jamčiti za sigurnost koju Poljska nikad nije osjećala.

Za mene tenkovi, koji se kreću ulicama moje domovine, ne predstavljaju pozitivan signal. Ovdje vjerojatno ne treba podsjećati na to na koliko je mjesta na svijetu američka vojska bila stacionirana da bi se kasnije povukla. No isto kao u slučaju „Smolenska" se ne radi o racionalnim nego o emocionalnim doživljajima.

Trauma: kako dalje?

Europa kao republika, kako ju je definirala politologinja Ulrike Guérot, simbolizira jednakost građana pred zakonom i socijalnu pravednost na cijelom kontinentu. Nacionalne države koje se ne bave traumama svojih građana, gube pravo na postojanje. Crpi li se strah Poljaka od susjeda upravo iz one nacionalne naracije koja predmnijeva da ovakve srednje velike nacije po logici stvari stoje nasuprot brojčano nadmoćnim nacijama? Ne bi li se pozivanjem na regije cijeli problem riješio sam od sebe?

No ukoliko želimo da projekt Europa uspije, moramo prihvatiti emocije kao punovrijedni element političkog života. Kako to učiniti, pojašnjava koncept nenasilne komunikacije Marshala Rosenberga. 2015. preminuli psiholog, godinama je sakupljao iskustva u posredovanju u sukobima u Palestini i na Balkanu. Rosenberg je predlagao da se u objašnjenju sukoba ne poseže za pitanjem krivnje nego da se pozornost posveti vlastitim osjećajima: jasno ih izraziti, preispitati koji osjećaji su tvoji osobni a koji dio kolektivnog doživljaja. I te osjećaje verbalizirati kao želju i očekivanja od suprotne strane. I odaslati jasnu poruku. Isto bi trebala učiniti i druga strana.

Osjećaji u politici

To može, moram priznati, biti dugotrajan i mučan proces. Ali pomaže pri prevladavanju strahova. Rosenbergova iskustva su pokazala da se ovom metodom dolazi do rješenja koja su bliža stvarnosti i time u većoj mjeri održiva. Stvarnosti koja se približava snovima. No nije li politika upravo zato tu da stvori uvjete za ostvarivanje snova svojih građana? Sigurno je jedno: politika nije tu da bi stvorila stvarnost u kojoj sukobi eskaliraju uz pomoć tenkova. Možda zvuči banalno ali se najzagriženiji vođe povuku i popuste kada se suoče s empatijom. Na kraju krajeva, svi smo mi ljudi.

Čvrsto vjerujem u to da je pokazivanje emocija u politici nužno. Potiskivanje osjećaja samo pomaže populistima da istim osjećajima lakše manipuliraju. Njihov idealizirani svijet tada nalikuje vječnom ratu na život i smrt što vladama nacionalnih država omogućava da huškaju Europljane jedne protiv drugih. U tom smislu je dobro da je napravljen film poput "Smolenska”. Jedino mi je žao što se u raspravi koja se razvila oko filma nije govorilo i o osjećajima u politici.

I što je onda,ako se u uzmu u obzir razmišljanja o emocijama „Moja Europa"? Jedna utopija u kojoj ima mjesta i za emocije, pa bile one i traumatične. Oprez kod izražavanja emocija i njihovog transformiranja u potrebe je jedan od temelja ove (EU)topije. To omogućava kako suživot bez nasilja građana u regijama tako i sveeuropsku sigurnu i efektivnu globalnu politiku.

Stanisław Strasburger je spisatelj i kulturni menadžer. Glavne teme njegovog razmišljanja su kolektivno sjećanje, migracije, multikulturalnost i (EU)topje. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.