Moja Europa: moj strah

Istanbul, Bruxelles, opet Istanbul, Nica, Saint-Étienne-du-Rouvray, Würzburg, Ansbach, München, Berlin. U normalnim okolnostima te gradove povezujemo s pojmovima kao što su ljetovanje, šoping ili putovanje. Tako bi barem bilo u uobičajenim, mirnim vremenima. No, nažalost to nije tako u ovoj smjeni godina s 2016. na 2017.

Nova godina je obično dobar trenutak da se sa optimizmom gleda u budućnost i zaželi uspjeh članovima obitelji, prijateljima i kolegama u nakanama koje imaju. No, sada su riječi, nažalost, nemoćne u odnosu na svu bol te ne mogu opisati tragediju koju su prouzročili nepoznati, a koja je pogodila nedužne žrtve. Podmukla ubojstva, patnja koju je obuzeo ovaj užasan sukob vjera i civilizacija, kultura i jezika, država i naroda: veoma je teško, ako ne i nemoguće formulirati dijagnozu bolesti kroz koju upravo prolazi čovječanstvo. Kao što Internet ne poznaje granice i jezike, tako je i za tajne i službe sigurnosti jednostavno nemoguće potpuno spriječiti opasnost i podmukle napade frustriranih i prevarenih koji u ime jednog boga kakav ne može postojati, dižu u zrak i sebe i ljude oko sebe.

Što donose izbori 2017.?

I političari su ti koji više nego ikad ranije imaju zadaću pružiti njihovim građanima sigurnost kada oni idu na posao ili putuju na odmor. A građani su ti koji svojim izbornim listićima moraju dati svoje povjerenje onim političarima koji pažljivo i s vizijom teško rade na zadaći uspostavljanja mira u ovim tako krhkim i nesigurnim vremenima. Tako mora biti. Iako ništa ne mora biti, ako nitko to ne želi. Zato mislim da klizimo u godinu koja će biti još strašnija od ove na izmaku.

Nakon odluke o Brexitu i izbora Trumpa u 2016., Europu u 2017. očekuju izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Izbori u tim zemljama su i izjašnjavanja građana: za nacionalne države i diskriminaciju stranaca ili za poboljšanje pravnog temelja za politiku doseljavanja i za europsku suradnju u ratu protiv terorizma.

Nema odgovora na nemoć

Ta bolest koja je zahvatila čovječanstvo ne poznaje niti proroke niti liječnike. U našem neznanju nas ne mogu zaštititi nikakvi političari ili tajne službe: od onoga tko misli da se sa jednim kamionom ili bombom na tržnici treba osvetiti za svoju nesreću.

Za tu oluju koja može izbiti bilo kada i bilo gdje, u robnoj kući, nogometnom stadionu, na kolodvoru, u stambenoj četvrti ili na nekom javnom prostoru nema tog sociologa, filozofa i pogotovo pisca koji će imati dovoljno znanja ili moći da bi našao pravi odgovor na bespomoćnost. A zbog toga ljudi gube i posljednju nadu da će naći nešto što bi se doista moglo zvati "čovječno".

Strah kao neodvojiv dio života

Naš europski, zapadni koncept civilizacije je napadnut od nekog drugog svijeta. To su u tu svrhu pripremljeni ili manipulirani pojedinci, bilo da su to izbjeglice ili opasne osobe koje su odrasle u Europi, ali koje joj ipak žele zadati udarac. Bilo gdje i bilo kad. U godini koju ostavljamo iza nas ili u onoj u koju sada stupamo.

Time je strah neodvojiv dio našeg života. I njemački predsjednik Gauck je u svom obraćanju rekao da se ne bismo trebali plašiti: "Mi osjećamo strah, ali: strah nas ne obuzima. Mi osjećamo nemoć, ali: nemoć nas ne obuzima. Mi osjećamo srdžbu, ali: srdžba nas ne obuzima."

Koje olakšanje. Ali ipak, strah ostaje. Jer je upravo taj strah ono što izvire na površinu u svakom govoru, također i kod prvog građanina ove zemlje.

Zato: zbogom strahu 2016. godine! Dobrodošao strah godine 2017.

Spisatelj Beqë Cufaj je rođen u Dečanima 1970. i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u Degerlochu kod Stuttgarta. Između ostalog objavljuje eseje i kolumne u Frankfurter Allgemeine Zeitung i u Neue Zürcher Zeitung. Nedavno je objavio i svoj roman "projekt@party" kod nakladničke kuće Secession.