Balkan kolaterlana šteta na istorijskom samitu

„Putovanjem u Kijev kancelar Olaf Šolc, francuski predsjednik Emanuel Makron i italijanski premijer Mario Dragi slomili su veliki otpor" među članicama EU, piše njemački Bild.

„One su demonstrativno podržale Komisiju EU i zahtjeve istočne Evrope da pošalju signal nade Ukrajini – koja se tako hrabro bori protiv Putinovih osvajača. Tema oko koje su svađali: države zapadnog Balkana, koje se godinama trude za prijem i koje se sada osjećaju prevarenim", piše Bild.

Zidojče cajtung (SZ) govori o zapadnom Balkanu kao - direktnoj kolateralnoj šteti odluke EU o davanju statusa kandidata Ukrajini i Moldaviji.

„Naravno, istina je da Ukrajina i Moldavija nikada ne bi tako brzo bile kandidati da nisu bile na čelu rata protiv Rusije. Ali države EU su shvatile da je ovaj rat usmjeren i protiv njih, da je to nastavak bezbrojnih hibridnih napada Rusije na zapadni sistem i opšte dobro u EU i da status kandidata Ukrajine nije blagonaklon gest u ratu - već čin samoodržanja.

Međutim, direktna kolateralna šteta ove odluke - zavaravanje država zapadnog Balkana - pokazuje koliko je ova igra eksplozivna. Ogorčenost i međudržavna rivalstva na Balkanu mogu da eksplodiraju u bilo kom trenutku."

O tome svjedoči i zbacivanje vlade u Bugarskoj, piše ovaj list i nastavlja: „Ako EU politiku proširenja učini oruđem svoje geopolitike, onda molim, neka to učini ispravno i u skladu sa zajedničkim standardom. Međutim, da je dala obećanja i Balkanu, EU bi ušla u obavezu koju bi - vidi gore - morala da ispuni iz razloga samoodržanja. Sa statusom kandidata za Ukrajinu, EU sprovodi sopstvenu prekretnicu", piše SZ konstatujući na kraju:

„Ona više ne gleda prvenstveno na svoju unutrašnju funkcionalnost, prijem i sve njegove preliminarne faze,više ne gleda isključivo kao na proces sazrevanja za daleke zemlje. Ne, ona se okreće ka spolja i sama proaktivno definiše svoju oblast interesovanja. Povećava se odgovornost, a time i rizici. Kalinjingradske tenzije pokazuju da ovo nije birokratska vježba."

Svi, bukvalno svi mediji koji prate samit EU u Briselu prenose riječi albanskog premiejra Edija Rame, koji je očigledno najbolje verbalizovao ono što se tamo događalo i prije svega reakcije zemlja zapadnog Balkana.

Frankfurter algemajne cajtung na primjer piše da je predsjednik savjeta EU Šarl Mišel govorio o „odlučujućem trenutku za EU" te da se radi o „geopolotičkom izboru". Kancelar Olaf Šolc je samit nazvao istorijskim.

Ističući da je takav jedan samit u sjenci bugarske blokade evrointegracija Sjeverne Makedonije i Albanije ovaj list prenosi:

„Albanski premijer Edi Rama nazvao je bugarsko ponašanje sramotom. Sofija igra na ruku Rusiji. Dublji razlog za blokadu je potpuno lažni duh proširenja, rekao je Rama obraćajući se cijeloj EU. Čak ni rat u Evropi, koji bi mogao da postane globalna katastrofa, nije bio u stanju da povrati njihovo jedinstvo."

Nordvest cajtung u svom komenetaru odnos prema zapadnom Balkanu opisuje kao „nedostojni teatar" i zaključuje: „Ako EU nastavi da se ponaša tako nemarno, rizikuje da izgubi ove strateški važne zemlje u istočnoj i jugoistočnoj Evropi".

Noje Cirher cajtung (NZZ) naravno takođe citira Edija Ramu, ali prenosi da je on govorio o „impotenciji 26 članica EU". I uopšte je ovaj list najoštriji u svom komentaru koji počinje ovako: ,„Samit o proširenju EU u Briselu imao je glavnu i sporednu binu".

„Na glavnoj sceni raspoloženje je bilo ozbiljno i pomalo patetično: Ukrajina i Moldavija su u četvrtak dobile status kandidata. Jednog dana, ko zna kad, ove dvije zemlje mogu postati članice Unije. To je bila ispravna odluka, iako to danas nije ništa više od znaka gdje se nalazi EU u ratu Rusije protiv Ukrajine.

Na sporednoj bini su se okupili predstavnici šest država zapadnog Balkana: Atmosfera je tamo bila izuzetno loša. I ovdje se komad zvao Proširenje Unije - ali se već igra predugo."

Ovaj list piše da je poslije tragedije jugoslovenskih ratova, „na koje je EU gledala bespomoćno i uglavnom ravnodušno", na samitu u Solunu 2003. trebalo da se otvori novo poglavlje. Unija je tada iznijela izglede za članstvo jugoslovenskim državama nasljednicama i Albaniji. Slovenija se pridružila 2004. a Hrvatska 2013. I to je bio kraj.

„Države članice uvijek pronalaze izgovore da blokiraju čak i male korake naprijed. To je najviše zabrinjavajuće u slučaju Makedonije", piše NZZ i navodi da je ta zemlja „zahvaljujući pametnom rukovodstvu ostala van jugoslovenskih ratova i spriječila građanski rat 2001. a kandidat je od 2005. „Od tada je ucjenjivana od strane članica EU". Prvo Grčka a sada Bugarska.

A o samoj Komisiji EU po ovom pitanju list podsjeća da je komesar za proširenje EU, Oliver Varhelji, opisao bugarsku ucjenu kao ozbiljnu primjedbu. „To ne znači ništa drugo osim da Sjeverna Makedonija mora da usvoji bugarski pogled na istoriju - ako želi da se približi Uniji. To je Putinov recept za ophođenje sa komšijama – ali elegantniji jer nema tenkova."

Možda još oštrija kritika je u vezi sa Bosnom i Hercegovinom, „koja za razliku od Ukrajine nije u ratu, već je u miru već 27 godina", i koja čak nije dobila ni status kandidata. „Da li je možda potreban novi balkanski rat da se to promijeni?" - pita autor Andreas Ernst, odličan poznavalc jugoistočne Evrope.

A pošto je Komisija odlučila (sa dobrim razlogom) da pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom započne istovremeno - sada su i Albanci „taoci Bugara".

„S time bi sada trebalo da se prestane", smatra NZZ. „EU je potreban novi početak kada se radi o proširenju. Da bi to uradila, mora razviti diferencirano članstvo kako bi uključila države koje trenutno nisu pogodne za puno pristupanje, ali su geopolitički važne. To uključuje države na zapadnom Balkanu, kao i Moldaviju i Ukrajinu."

„Ostaje samo da se nadamo da su one dvije države koje su bile na glavnoj bini bacile dug i trezven pogled na sporednu binu - jer ono što se tamo dogodilo može biti njihova budućnost", završava Noje cirher cajtung.

Priredila: Dijana Roščić

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu