Masovno pokrštavanje izbjeglica u Njemačkoj

Za Benjamina, nakon što je na par sekundi zaronuo u vodu, više ništa nije kao ranije. 25 godišnji Iranac je od sada kršćanin. Kršten je u gradskom bazenu u Hamburgu. Krstio ga je sveštenik perzijske zajednice. U njegovoj zemlji muslimani, onim koji konvertiraju u hrišćanstvo, prijete smrtnom kaznom. Benjamin radosno govori da „danas počinje njegov novi život. Sada pripadam Isusu“.

Ovakvu odluku nije donio samo Benjamin. Na rubu bazena u bijelim odijelima na krštenje čeka više od 70 osoba. Samo ove godine je u ovoj zajednici kršteno više od 600 osoba. I druge zajednice bilježe sve veći broj izbjeglica koje traže učlanjenje. Zajednica Svetog Trojstva u Berlinu je prošle godine imala 185 krštenja.

"Zašto živjeti u stahu?"

„Razlozi koji se navode u zahtjevima za promjenu vjere su slični“, kaže sveštenik Albert Babajan: „Mnogi kažu da su razočarani islamom“. Benjamin je također razočaran: „U Iranu sam počeo izučavati različite religije. Tada sam se upitao zašto ja ustvari cijelo vrijeme živim u stahu?“. U Hamburgu se sreo sa dvojicom hrišćana iz Irana i zahvaljujući njima je pronašao novu zajednicu koja zbog sve većeg broja članova sada traži veće prostorije. I druge zajednice u Njemačkoj navode da su klupe u crkvama sve punije.

Krštenica kao razlog za dobijanje azila?

Za vlasti je krštenje tzv. „samostalno i naknadno stvoren“ razlog za traženje azila. Time i dio biografije tražioca azila koji mora biti provjeren. Prema navodima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, konfesija tražioca azila, čak ako je osoba nedavno konvertirala, može biti razlog za lakše dobijanje azila jer mu zbog prelaska u drugu vjeru u njegovoj zemlji prijeti proganjanje. Na kraju se radi o odgovoru na pitanje: da li osoba, koja se krsti, to zaista radi iz vjerskog ubjeđenje ili konvertira samo radi azila? Međutim, kako se to može utvrditi? Crkva i vlasti se uvijek i ne slažu.

Evangelistička crkva u Njemačkoj je davno izradila priručnik za župnike koji im trebaju pomoći u adekvatnom ophođenju sa zahtjevima za krštenjem. U tom priručniku se navodi da je crkva zadovoljna što „biti hrišćanin kod ljudi iz zemalja poput Irana, Afganistana i Pakistana, budi posebnu atraktivnost“. S druge strane crkva krštenjem preuzima posebnu ulogu:„Tražiocima azila može biti od velike koristi ako ih na saslušanje u državnim službama ili na sudu prate vjerski službenici. Ono što oni tamo doživljavaju predstavnici crkve često ocjenjuju dosta kritično.

Evangelistička crkva protiv „provjere vjerske pripadnosti“

Saslušavanja su ponekad veoma različita. Službenici postavljaju pitanja o vjerskoj pripadnosti, zašto vam je uopšte potrebna religija? Ili pitanja poput, koliko dana razdvaja praznike Uskrs i Duhovi? Jedna sveštenica kaže da je morala svjedočiti da je podnosilac azila aktivan u zajednici tako što je pored njene izjave morala predočiti 30 potpisa njemačkih članova zajednice.

Predstavnici crkve se kroz takva pitanja osjećaju napadnutim. „U osnovi je problematično što se sa državnog mjesta provjerava osnovno djelovanje crkve kojoj se time predbacuje da prilikom dodjele sakramenata ne postupa pažljivo“, mišljenja je sveštenik Martens iz Berlina. Evangelistička crkva također postavlja pitanje kompetentnosti državnih službi. Provjeru vjerske pripadnosti bi, smatraju odgovorni u crkvi, trebalo izostaviti. Osim toga, potrebno je tačno razjasniti kako će podnosilac azila praktikovati vjeru po povratku u svoju domovinu.

Prelazak u drugu vjeru ne sprječava od prisilnog povratka

Pastor Albert Babajan ne sumnje u svoje krštenike. Zajednica želi misionare. Prije nego neko bude kršten u perzijskoj zajednici, mora proći višemjesečni vjerski kurs. U okviru tog kursa se govori o Bibliji, ali i uči njemački jezik. „Poslije toga ne bude svako kršten, navodi pastor: „Ako imam utisak da neko ne vjeruje od srca, onda mora još jednom pohađati kurs“. Većina krštenih osoba nakon prelaska na hrišćanstvo ostaju aktivni članovi zajednice.

Međutim, prelazak na hrišćanstvo ni u kom slučaju ne sprječava prisilni povratak. U jednoj crkvenoj zajednici u Schleswig-Holsteinu, koja ne želi da se njeno ime navodi, tri tražioca azila će uskoro biti prisilno vraćena u svoje domovine: „ Veoma sam zabrinuta“, kaže sveštenica u crkvi. Benjamin, koji je nedavno prešao na hrišćanstvo, ne želi se vraćati u Iran: „Tamo više za sebe ne vidim mjesta. Samo želi slobodno živjeti“. Benjamin je svjestan rizika da bi mogao biti prisilno vraćen: „100 posto sam siguran da sam na pravom putu“. Taj put počinje u svlačionici gradskog bazena u Hamburgu.