Progon kršćana znak krize islama
U samo 12 mjeseci do oktobra 2015. je ubijeno oko 7.100 kršćana zbog njihove vjere, više od 2.400 crkava je napadnuto. To su ključne brojke izvještaja organizacije Open Doors o progonu u svijetu, koji se objavljuje početkom godine. Te brojke su dramatične. A teško je i zamisliti pojedinačne sudbine progonjenih i ubijenih.
Možda je kršćanska humanitarna organizacija Open Doors nadahnuta Evanđeljem. I možda je čitava terminologija "Svjetskog indeksa progona" nategnuta. U vremenima rangiranja i rekorda svaki sveobuhvatni popis lako se u medijima doima kao nadmetanje u vikanju na tržnici. I obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj objavljuju ništa manje utemeljene izvještaje na istu temu, ali ne koriste pojmove kao "svjetski prvak" i slične. I organizacija Amnesty International u svom godišnjem Izvještaju o stanju ljudskih prava u svijetu usredotočuje se na dijagnozu problema, a ne na tablice. I dobro je da je tako.
Trend koji zabrinjava
Ali, unatoč svim tim ogradama činjenica je: trend na koji ukazuje organizacija Open Doors zabrinjava. Tako su kršćani u pet od sedam najmnogoljudnijih zemalja na svijetu - Kini, Indiji, Indoneziji, Pakistanu i Nigeriji - u teškom položaju, iako se od zemlje do zemlje stanje razlikuje. Ali, radi se bez iznimke o zemljama koje zapadni svijet promatra kao divovska tržišta i oko kojih se shodno tome jako trudi. Radi se također o zemljama koje su dokaz da se kršenje ljudskih prava, slobode mišljenja i slobode vjere često - zapravo uvijek - događa istovremeno.
Isto je tako gorka spoznaja da radikalni islamizam, spreman na nasilje i pun prezira prema slobodama i demokratiji, postaje sve veći problem. Devet od deset zemalja koje su na vrhu popisa organizacije Open Doors su pretežno muslimanske zemlje. Nad tom pojavom se moraju zamisliti muslimanske duhovne vođe. Tu se uopće ne radi o Turčinu iz našeg susjedstva ili izbjeglici. Ne, tu se radi o autoritetima u akademskim ustanovama, kao što je Sveučilište Al Azhar u Kairu ili takozvanom "Abdullahovom centru za interreligijski i interkulturni dijalog" u Beču, koji se s pravom kritički promatra. I radi se o gospodi duhovnim vođama u glavnim vjerskim institucijama u Saudijskoj Arabiji i Iranu.
Islam se nalazi pred dugim putom, koji je trnovit i, čini se, prečesto krvav. To osjećaju i kršćani kao i predstavnici nekih manjina unutar islama, ali i Jevreji - ako oni još uopće postoje u tim zemljama. Radi se o prosvjećivanju. I o obrazovanju. Religija u kojoj neobrazovani imami mogu otvoreno pozivati na mržnju i diskriminaciju mora se konačno sama preispitati.
Reforme moraju doći od samog islama
Njemačko nastojanje da školuje učitelje Kurana pa i imame pokazuje pravi put. Iz Nigerije je, primjerice, nedavno stigla molba za pomoć u obrazovanju imama. Ali tek kad dođu signali od velikih islamskih autoriteta (koji se trenutno ne naziru), može se očekivati dugoročno poboljšanje teškog položaja kršćana na Srednjem i Bliskom istoku, odakle kršćanstvo i potiče.
Politički zapadni svijet čini dobro ako u razgovorima poziva na poštivanje ljudskih prava i u to uključuje slobodu vjere. Institucije zemalja domaćina to registriraju ako neki član vlade prilikom posjete (njemačka kancelarka primjerice često pazi na to) uzme dva sata vremena i u svoj zgusnuti plan uvrsti i posjet nekoj progonjenoj zajednici ili ugroženim redovnicima. Oni tu nerijetko nailaze na tihe junake sadašnjice. Ah, kada bi to mogli učiniti i obični turisti.