Marama na glavi muslimankama blokira karijeru

Ovog se tjedna navršava deset godina od jedne sasvim osobne pobjede Fereshte Ludins: 24. rujna 2003. je njemački Ustavni sud u Karlsruheu odlučio da se ovoj učiteljici, bez odlaganja, ne smije na nastavi više onemogućavati da nosi svoju muslimansku maramu na glavi. Upravo su to dužnosnici njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg bili pokušali.

Za ovu tada 31-godišnju muslimanku bio je to veliki uspjeh nakon duge borbe koju je vodila kroz više sudskih instanci. "Da, tada sam slavila zbog te presude", priča danas Fereshta Ludin. "Ali posljedice su zapravo bile štetne".

Jer suci iz Karlsruhea, sjedišta njemačkog Ustavnog suda, su u svojoj presudi ostavili jedno važno ograničenje: uputom nekog državnog tijela se ne može učiteljici zabraniti da predaje sa svojom maramom na glavi, ali odgovarajućim zakonom može.

Škola i obrazovanje spadaju u Njemačkoj strogo pod kontrolu pojedinih saveznih pokrajina. Osam od njih 16, koliko ih u zemlji ukupno ima, brzo je uvelo takozvane "zakone o neutralnosti", koji su poznati i pod imanom "zakoni o pokrivalu za glavu". Njima su u javnim školama zabranjeni religiozni simboli. Samo su u nekim slučajevima dopušteni kršćanski simboli. Ubrzo se nakon presude u Karlsruheu, pobjeda Fereshte Ludin skoro pretvorila u poraz.

Uvjerenje ili karijera

Zagovornici zabrane u muslimanskoj marami vide simbol za potiskivanje i obespravljenost žena u islamskom svijetu. Nasuprot tomu, Fereshta Ludin smatra da se upravo ovakvom zabranom muslimanskim ženama onemogućuje profesionalna budućnost.

Ovaj je problem poznat Serifi Ay: budući da ona toliko voli njemački jezik, i da tako dobro njime vlada, čak su ju zbog njenog izuzetno korektnog gramatičkog izražavanja zadirkivali drugi učenici, ova je muslimanka željela postati učiteljicom njemačkog. Ovoj mladoj ženi iz Essena u saveznoj pokrajini Sjeverno Porajnje i Vestfalija, ponuđeno je puno radno mjesto u susjednom gradu Duisburgu. Ali, samo pod uvjetom da na nastavi glavu nema pokrivenu muslimanskom maramom. "Morala sam odlučiti, hoću li slijediti svoju vjeru i biti autentična ili želim bez marame na glavi graditi karijeru u školi".

Serife Ay je slijedila svoje srce i time pokopala gotovo sve izglede da radi kao učiteljica. Jer osim službenih prepreka, tu su i duboko ukorijenjene predrasude: "Diskriminirajuće pravilo onemogućuje i angažman na privatnim školama. Tamo se odgovorni boje da bi se roditelji mogli žaliti zbog učiteljica koje glavu pokrivaju maramom."

Ova mlada muslimanka nema puno mogućnosti na izbor: može preseliti u neku saveznu pokrajinu u kojoj nema "zakona o neutralnosti", možda čak, ako bude imala sreće i ako ode nekud dalje, naći neku privatnu ustanovu koja dopušta nastavu s maramom. Ili može predavati vjeronauk. Jer na nastavi vjeronauka je nošenje marame i dalje dopušteno.

Kritika aktivista za ljudska prava

U izvješću naslovljenom "Diskirminacija u ime neutralnosti" koje je Human Rights Watch objavio 2009., jasno se navodi: "Savezne pokrajine koje u školama zabranjuju vjersku odjeću, ali dopuštaju kršćanske simbole, otvoreno diskriminiraju iz vjerskih razloga".

Osim toga tu se radi i o diskriminaciji spolova, smatra Human Righsts Watch. "To potkopava pravo žena na autonomiju, slobodu izbora, privatnost i vlastito poimanje same sebe, na isti način kao što se to u drugim zemljama radi prisilom nošenja muslimaske marame."

Sawsen Chebli, koja je referenetica za međukulturalna pitanja berlinskog Senata, tvrdi da društvo treba više muslimanki na javnim položajima, jer će samo većom nazočnošću biti postignuta veća prihvaćenost: "Ima puno mladih žena koje glavu pokrivaju maramom zbog toga što to doživljavaju dijelom svog identiteta, iako to njihovi roditelji od njih ne zahtjevaju".

Autori: Lori Herber/Martin Koch/Snježana Kobešćak

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić