Manje ubistava, stari problemi

„Gdje god da pogledaš, svuda sami prevaranti. Situacija je beznadežna." To je naslov posljednjeg članaka novinarke Dafne Karuane Galicije. Ubrzo nakon toga poginula je u eksploziji bombe podmetnutoj u njen automobil. Malteška novinarka je na svom internet-blogu napadala korupciju vladajuće kaste i ilegalne finansijske poslove sa of-šor kompanijama. Ta 53-godišnja novinarka izvještavala je i o mutnim poslovima malteškog premijera Josefa Muskata. Stalno je dobijala prijetnje smrću. One su se 16. oktobra i ostvarile.

Najmanji broj ubijenih u posljednjih 14 godina

Slučaj Karuane Galicije jedan je od 39 slučajeva ciljanih ubistava novinara u protekloj godini koji se navode u godišnjem izvještaju nevladine organizacije „Reporteri bez granica". Svaki od ovih slučajeva imao je za cilj da ućutka neugodnog novinara. Drugih 26 novinara poginuli su kao „slučajne žrtve" u ratnim sukobima ili terorističkim napadima. Tu su još i nerazjašnjene smrti poput švedske novinarke Kim Val koja je umrla nakon što je htjela da napravi reportažu o danskom pronalazaču i graditelju podmornica Peteru Madsenu, koji se sada sumnjiči da je novinarku silovao i ubio.

Ali uprkos tim ubistvima, „Reporteri bez granica" za 2017. svode manje-više pozitivan bilans. Naime, u poređenju sa 2016, broj ubijenih novinara smanjio se za 18 odsto. Broj ubijenih novinara u 2017. najniži je u posljednjih 14 godina. To ipak ne znači da je svijet postao bezbjedniji. Manji broj ubijenih novinara se, prema „Reporterima bez granica", prije može povezati s činjenicom da je većina novinara u međuvremenu napustila ratna područja u Siriji, Iraku ili Jemenu. Istovremeno, u zemljama poput Meksika, gdje doduše ne vlada rat ali vlada vječiti sukob sa kriminalnim bandama, situacija za novinare i dalje je pogubna. Zbog 11 novinara ubijenih u 2017. pred sud nije izveden niko.

Kina: uhapšeni novinari čekaju smrtnu kaznu

Stanje s ljudskim pravima u Kini i dalje je problematično. Međutim, kineske vlasti danas primjenjuju drugačije metode: one novinare više ne osuđuju na smrt i ne pogubljuju. One ih drže u zatvoru pod katastrofalnim uslovima sve dok se zatvorenici ne razbole i umru, tvrde „Reporteri bez granica".

Kao primjer za tu metodu navodi se slučaj dobitnika Nobelove nagrade za mir Lijua Sijaoboa i blogera Janga Tongjana. Njih dvojica umrla su u zatvoru od kancera, nakon što se dugo odugovlačilo s premještanjem u bolnicu. U Kini u zatvoru nalazi se ujedno i najviše novinara, njih 52-je. Širom svijeta ih je 326, a više od polovice je u pet zemalja: već navedenoj Kini, zatim Turskoj, Siriji, Vijetnamu i Iranu.

Turska kritično, Balkan po starom

Naročito se u Turskoj povećao broj uhapšenih novinara i to nakon neuspjelog puča u ljeto 2016. Vanredno stanje koje je otada uvedeno u Turskoj, vlastima omogućava pritvaranje novinara, pa čak i zbog najmanje kritike režima. U zatvoru se tako mogu provesti meseci pod optužbom za podsticanje terorizma, pa čak i za „zločine" kao što je slanje šifriranih poruka. Trenutno se u zatvoru nalazi 43 novinara, neki od njih već 18 mjeseci čekaju na početak sudskog procesa. Njemačko-turski novinar Deniz Judžel od februara je u pritvoru bez optužnice.

U susjednoj Siriji i u Iraku novinarima prije svega prijete otmice. Novcem od otkupa otetih novinara teroristi djelimično finansiraju svoje vojne aktivnosti. Pritom su se otmice stranih novinara, onih koji rade za ugledne medijske kuće, pokazale kao izuzetno isplativ „poslovni model". Broj takvih otmica u protekloj godini porastao je za 14 odsto.

Srbija kao i ostale zemlje u regionu su na karti medijskih sloboda „Reportera bez granica" za 2017. okarakterisane kao zemlja sa „prepoznatljivim problemima". Slično je i sa ostalim zemljama u tom dijelu Evrope, a u istom rangu su npr. i Poljska, Italija, Mađarska i Ukrajina. Na jugoistoku Evrope stanje je gore jedino još u Bugarskoj i Makedoniji, gdje se novinari „suočavaju s teškom situacijom".