„Život novinara sve opasniji"

Samo između 2012. i 2016. je ubijeno 530 novinarki i novinara, kako je objavio UNESCO u netom objavljenom izvješću o Svjetskim trendovima u slobodi izražavanja i razvoju medija. A stanje postaje još gore, dodaju Reporteri bez granica: samo u proteklim mjesecima ove, 2017. godine je ubijeno još 47 novinara i nije malo slučajeva poput ovog najnovijeg na Malti.

Daphne Caruana Galizia je godinama otkrivala kriminal i korupciju i u najvišim krugovima ne samo države, nego i policije i pravosuđa. Hoće li ikad biti otkriven počinitelj? Ne samo onaj tko je postavio bombu, nego i onaj tko je dao nalog da se to učini? Mnogi sumnjaju da će se to ikad dogoditi.

Ujedinjeni narodi su još 2013. zato ovaj dan proglasili Međunarodnim danom protiv nekažnjenih zločina počinjenih nad novinarima. Christian Mihr, direktor Reportera bez granica u Njemačkoj svjedoči kako „život novinara postaje sve opasniji."

Novinari i bez novinarske iskaznice

„Službeni" mediji se još mogu nekako ušutkati: političkim pritiskom, ekonomskim prijetnjama da će „ostati bez reklama" i prihoda ili „uslugama" na koje će urednici onda i pokazati primjerenu zahvalnost. Neovisni, takozvani „građanski novinari" su zato opasniji – i istovremeno manje zaštićeni i mnogo ugroženiji. Preko društvenih mreža oni izvještavaju iz područja na kojima „običnih" novinara često više i nema. Tek 2014. su UN-u i takvim „građanskim novinarima" priznali kako su i oni punopravni „čuvari društva". Ali to im malo pomaže, jer broj ubijenih je još uvijek zastrašujući.

Spona kriminala i državne politike najlakše se stvara u državama koje se praktično raspadaju: prošle, 2016. godine na čelu ljestvice su države poput Afganistana (13 ubijenih novinara), Jemena (11), Iraka (9) i Sirije (8). „U tim državama su (kriminalne) organizacije praktično preuzele vlast i ne osjećaju se obaveznima poštivati sporazume o ljudskim pravima."

Ali tu su i države čiji politički vrh očito ne zanima razjašnjenje ubojstva novinara i tu se tek može nagađati spona samog političkog vrha s kriminalom. Jer na samom čelu ljestvice s istim brojem ubijenih novinara prošle godine pored Afganistana je i Meksiko. A popis zemalja s takvim skandalima veoma je dug: od Rusije i Turske pa do iznenađenja da u takve zemlje izgleda pripada i Malta.

Ubija svatko, ali samo države proganjaju i muče

Ubojstvo je posljednji, ali nipošto jedini oblik nasilja nad novinarima, a i tog nasilja je sve više. Samovoljna uhićenja, otmice, mučenja... To su samo neki od zločina koje nabraja UNESCO. Tu onda dolazi i nasilje unutar samih komunikacijskih kanala, govor mržnje i napadi na stranice previše aktivnih novinara.

Njih se i točno prati što rade i gdje se nalaze i makar to izgleda bezazleno, nerijetko takvi novinari u neko doba „nestanu" i budu izloženi stvarnom nasilju: „U polovici slučajeva u kojima je u pomoć pozvana organizacija Reporteri bez granica su novinari dospjeli u nevolju, bili su uhićeni ili mučeni nakon što su ih prije toga digitalno nadzirali", svjedoči Mihr.

Počinitelji su u pravilu državni službenici. Ubojstva se još događaju i u zemljama u kojima je teško reći tko je uopće nadležan, ali samo vlade i države zatvaraju novinare. Tako na toj ljestvici nasilja onda i vode zemlje poput Turske, Egipta i Kine.

Kad već postoje rezolucije, gdje je povjerenik?

Ujedinjeni narodi su već izdali više rezolucija u kojima se ističe značenje novinarskog rada i pozivaju se članice da štite njihov rad. Ali kao što je to često s rezolucijama i apelima, u mnogim zemljama to ne pokazuje neki osobit učinak. Reporteri bez granica zato traže od Ujedinjenih naroda da, kada već donose rezolucije, onda i imenuju posebnog povjerenika koji će istraživati takve slučajeve nasilja nad novinarima. I naravno, reagirati ako države u kojima je počinjen taj zločin ništa ne učine.

Ta ideja ima mnogo sljedbenika: tako je i njemački parlament, kao prvi u čitavom svijetu, zatražio ove godine od Svjetske organizacije stvaranje takvog povjerenstva. Christian Mihr vjeruje da bi takav povjerenik s autoritetom UN-a iza sebe, mogao mnogo učiniti i u neposrednim razgovorima s vladama tih zemalja, a onda i u pozornosti svjetskih medija na takve slučajeve. Zato se Mihr i „nada da će posebni povjerenik UN-a biti imenovan već sljedeće godine".