Patnje se nastavljaju

U Grčkoj ponovo vlada red. Šatori iz divljih kampova na granici sa Makedonijom su nestali. Životu u blatu, dimu, smeću i fekalijama je došao kraj. Grčka vlada je sve počistila. Nakon evakuacije kampa u Idomeni vlasti su sada uklonile i posljednji bijedni kamp. Europa može odahnuti, slike djece u blatu više ne moramo podnosti.

Međutim optužbu da je Europa zakazala u izbjegličkoj krizi Grci ipak ne mogu opovrgnuti. Jer patnje izbjeglica se nastavljaju - samo bez prisustva javnosti. Više od 50 000 izbjeglica se i dalje nalazi u zemlji, većina je pod okriljem države, u zvaničnim smještajima koje je grčka vlada namijenila izbjeglicama. No tamo stanje teško da je bolje nego prije. UNHCR to stanje opisuje nedostojnim čovjeka. Ali humanitarne organizacije i mediji su primorani ostati izvan tih kampova. Tamo gdje nema tužitelja, nema ni sudije.

Širom svijeta 60 miliona izbjeglica

Pri tome je sudbina onih koji su zaglavljeni u Grčkoj samo fusnota u povijesti izbjegličkih kriza širom svijeta. Ujedinjeni narodi navode podatak o oko 60 miliona izbjeglica širom svijeta, polovina od toga su djeca. Njihova sudbina je u Europi u velikoj mjeri nepoznata jer većina njih ne dolazi u našu blizinu. Desetne hiljada izbjeglica iz sirijskog građanskog rata kampira u kampovima poput Zatara u Jordanu ili pak u Turskoj. U Libiji, prema procjenama, milioni izbjeglica čekaju na prelazak u Europu.

Uzroci izbjeglištva su brojni, a krizna mjesta se nalaze širom svijeta: U Maliju je više od 200 000 bilo primorano bježati od rata i razaranja. U Mijanmaru vlada protjeruje narod Rohingya. Također u navodno "sigurnim zemljama porijekla", poput Pakistana i Afganistana brojni bježe zbog straha za vlastiti život.

Bodljikava žica na šengenskim granicama čini se normalnom

Mi ovdje pokušavamo situaciju staviti pod kontrolu jer broj izbjeglica treba biti smanjen. Za šest milijardi eura dobijenih od Europljana Turska zadržava izbjeglice i smješta ih u šatorske gradove, dok Austrija i balkanske zemlje svoje granice drže zatvorenim. Bodljikava žica na šengenskim granicama čini se skoro normalnom ovih dana.

Začarani krug ilegalnih prelazaka granica i vraćanja natrag je odavno počeo. I mi smo ponovo ondje gdje smo već bili prošlog ljeta. Beskrupulozni krijumčari im obećavaju prelazak u Europu u prepunjenim brodovima. Samo u ovoj godini se u Sredozemlju utopilo skoro 3000 izbjeglica. Oko 1000 više nego u prethodnoj godini.

Pa ipak političari u Europi poduzete mjere prodaju kao uspješne. Tačno je sljedeće: Broj pridošlica je drastično smanjen. Ipak "zabrinuti građani" su samo obmanjeni time da vlade imaju izbjegličku krizu pod kontrolom. Manje izbjeglica u zemlji i problem je riješen, tako glasi poruka. To je politika skretanja pogleda, guranja pod tepih, koja nama ovdje obećava umirenje, ali koja predstavlja licemjerje od kojeg teško da ima većeg. Jer izbjeglička kriza i dalje traje, i izvan europskih granica. Globalno rješenje ne postoji. A pritisak na vlade u Europi se javlja samo onda kada su građani direktno pogođeni - a oni su naravno pogođeni sve manje kada se suočavamo sa sve manjim brojem izbjeglica.

Sredozemlje kao groblje europske tvrđave

K tomu dolazi i sljedeće: stvarno rješenje podrazumijeva da bude pronađeno rješenje za uzroke izbjeglištva. Ipak sve dok se u Siriji odvijaju borbe ljudi će i dalje pokušavati dolaziti u Europu. Nikakva bodljikava žica ih neće zadržati - samo će Sredozemlje očigledno postati groblje koje okružuje tvrđavu Europa. Sporazum EU i Turske, kao i zatvaranje Balkanske rute doduše smanjuju broj izbjeglica u Europi, ali povećavaju broj mrtvih u Sredozemlju.

U Njemačkoj se navodi da su izbjeglice i dalje dobrodošle - ipak na putu do ovdje im prijeti smrt. Bilo bi dobro kada bi se ovom cinizmu stalo u kraj i kada bi se omogućio legalni dolazak za one koji trebaju zaštitu i to za cijelu Europu i ne samo za koaliciju voljnih. Bila bi to u najmanju ruku perspektiva i za brojne milione izbjeglica u cijelom svijetu čiju sudbine Europa jedva da primjećuje.