"Idomeni ponovo pripada penzionerima"

"To ipak ne može biti istina, odakle onda oni dolaze?" Ono što je prije dvije sedmice još bila svakodnevica, sada izaziva čuđenje. Ni 50 metara dalje od željezničke stanice u Idomeniju nalazi se mali kafić. Gosti ovog kafića, grupa starijih muškaraca, ne vjeruju svojim očima: Dva mlada Sirijca, neispavani i u iznošenoj odjeći dolaze ulicom.

U dućanu u susjedstvu kupuju veliku bocu vode, koju brzo ispijaju do kraja. A onda idu dalje do željezničke stanice. Potpuno iscrpljeni sjedaju na peron. Jedan grčki policajac se pokušava sporazumjeti s njima, ali oni ne govore engleski. No toliko je jasno: oni su tokom noći pokušali preći granicu prema Makedoniji. Pri tome su ih uhvatile makedonske sigurnosne snage i vratile natrag preko granice. Oni nisu znali nastaviti dalje i zbog toga su došli u Idomeni.

Malo kasnije ih je povezao policijski automobil. "Bit će te ostavljeni u jednom divljem kampu na auto-putu", rekao je policajac. Oni naime nisu željeli ići u neki od zvaničnih kampova za prijem izbjeglica. "Ne možemo ih na to prisiliti", kaže policajac.

Više nema posla

Mjesecima je Idomeni bio u udarnim vijestima svjetskih medija. Više od 10 000 izbjeglica se u određenim trenucima tamo nalazilo i nadalo da će preći granicu sa Makedonijom, te nastaviti put dalje prema srednjoj Europi. A onda je sve odjednom postalo prošlost: 24. maja počela je evakuacija kampa, dva dana kasnije kamp je bio zatvoren.

Od tada su svi pristupni putevi ka Idomeniju blokirani od strane policije - prije svega za medijske ekipe. Uspije li se ipak ući unutra onda se dođe u jedno potpuno drugačije područje. Neki od rijetkih velikih šatora međunarodnih humanitarnih organizacija i kontejneri, koji su služili kao policijska stanica, podsjećaju u Idomeniju na izbjeglice. Na poljima i u šumama su slični tragovi već uklonjeni. Više ništa ne upućuje na to da je ovdje u jednom trenutku živjelo hiljade ljudi.

Bez izbjeglica nema mušterija. Tu su pijaca na kojoj se mogu kupiti životne namirnice i agencija za transfer gotovine. "Sada Idomeni ponovo pripada penzionerima", kaže Parthena sa gorčinom u glasu. Ova 50-godišnjakinja će uskoro ponovo biti bez posla. Kada su izbjeglice dolazile, onda je bila zaposlena u prodavnici preko puta kafića jer je posao doživljavao procvat. Sada je promet pao na deset eura dnevno. Još dramatičnija je situacija u filijali Western Uniona: Nakon što je otvorena poslovnica WU početkom marta dnevno je ovdje dolazilo oko 50 mušterija, procjenjuje Janis, jedini uposlenik poslovnice. Normalno su isplaćivali iznose između 200 i 300 eura. Kada se počelo nazirati da će kamp biti zatvoren isplate i do 3 000 eura nisu bile rijetke. Od kada je kamp uklonjen Janis dolazi još samo sporadično. Podiže žaluzine, drži poslovnicu otvorenom neko vrijeme i onda opet odlazi. Ne, ne želimo još zatvoriti filijalu, kaže Janis. "Izbjeglice bi možda ipak mogle opet doći. Ili?"

"Bez rasizma"

Kostas u to ne vjeruje. On pripada rijetkima ovdje koji nije potpisao peticiju ovdašnjih stanovnika upućenu vladu kojoj se tražilo da se kamp u Idomeniju ukine. I ne samo to. On i njegova supruga su mjesecima u svojoj kući davali smještaj izbjeglicama. Ovaj 57-godišnjak, koji radi tek s vremena na vrijeme, se stidi peticije jer je ona, kako on smatra, izraz rasizma. On kaže da strahove ovdašnjih stanovnika nikada nije shvatao. U svim tim mjesecima, kako kaže, izbjeglice ni jednom jedinom Grku nisu nanijele bilo kakvu štetu. Uvjeti u kampu, koji se nalazi 25 kilometara dalje, a u kojem su smješteni njegovi bivši gosti su, kako kaže, bijedni. No ni Kostas nema odgovor na pitanje kako treba riješiti ovaj problem. "Pogrešno je da su oni bili ovdje i pogrešno je da su oni u kampovima", kaže Kostas. Njemu, kaže, preostaje samo da se nada da će izbjeglice preko programa raspodjele uspjeti stići u Zapadnu Europu.

Na poljima više nema izbjeglica

Optužbe za rasizam Lakis, vlasnik kafića na željezničkoj stanici Idomeni, ne prihvata. Kako bi dao vrijednost onome što govori poziva Mahmuda, ljekara iz Sirije, za stol. Tokom brojnih mjeseci koliko je Mahmud živio u kampu Idomeni on je svakodnevno dolazio ovdje i njih dvojica su postali prijatelji. Od prije dvije sedmice Mahmud živi u prijemnom kampu Sindos u blizini Soluna. Prije nekoliko dana je nazvao Lakisa i pitao da li ga može posjetiti. Nakon toga je, kako kaže, autobusom stigao do obližnjeg grada Polykastro gdje ga je čekao Lakis i autom dovezao u Idomeni.

Budući da je on kao Grk pored policijske kontrole mogao proći samo uz mahanje, Lakis je doveo Mahmuda u Idomeni. Ne, kaže Lakis, on nije potpisao peticiju iz mržnje prema strancima. Naravno, kako kaže, da je prethodnih mjeseci mnogo zaradio zahvaljujući izbjeglicama. Njegov kafić je bio otvoren 24 sata dnevno i stalno je bio prepun. Ali on kaže da jednostavno tako više nije moglo. "Pogledajte", kaže on i pokazuje na petoricu staraca koji sjede i piju kafu. "Možda nas ima oko 100 stanovnika. Skoro svi su penzioneri. Onaj ko živi ovdje na granici, on želi imati svoj mir."