Jedni se kupaju, drugi utapaju

DW: I pored sveukupno gledano smanjenog broja izbjeglica više ljudi pokušava stići u Europu preko centralnog Sredozemlja - i to prije svega preko Libije - upozorava Frontex. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) još uvijek broji mrtve. Šta se događa trenutno u centralnom Sredozemlju?

Karakayali: Ljudi traže put preko Sredozemlja jer su rute, koje nisu opasne, blokirane. Oni biraju opasnije puteve jer ovdje granična zaštita EU ne funkcionira bez propusta. Zapravo ne postoje pravne osnove da se ljudi vraćaju natrag na otvoreno more. Postoji sumnja da angažman Frontexa protiv krijumčara u stvarnosti funkcionira tako da se brodovi sa izbjeglicama potiskuju na sjevernoafričku obalu.

Vi govorite o sumnji, Frontex govori o učešću u akcijama spašavanja...

To je i jedino što mi možemo učiniti u skladu sa zakonom. No mi znamo od onih koji istražuju migracije, odnosno prave istraživanja na terenu, da jedno stoji na papiru, a da se drugo dešava u praksi.

Samo u ponedjeljak je na centralnoj ruti u Sredozemnom moru spašeno 6500 ljudi između Libije i Italije. IOM još uvijek broji mrtve: Svaki 85. migrant nije preživio vožnju preko mora. 2015. godine je bilo riječ o "samo" 276. migrantu koji je izgubio život. Zašto ruta postaje sve opasnija?

Povećanje tog broja može biti povezano sa tim da imamo jači nadzor i zahvaljujući većem broju brodova u okviru Frontexa. Drugo obrazloženje je da su brodovi još uvijek prenatrpani i da se koriste brodovi koji su u još lošijem stanju nego ranije jer krijumčari žele ostvariti veliki profit.

Brojni migranti doživljavaju glad, žeđ, nasilje i smrt svojih suputnika. Čak i ako se uspiju probiti upravo brojni Afrikanci nemaju šansi da im bude priznat izbjeglički status. Mi često čujemo koliko dobro su izbjeglice umrežene. Zašto ih ne plaše loša iskustva drugih i loše perspektive?

Sve dok se migranti ne vraćaju u njihove domovine oni svima, sa kojima imaju kontakt, pričaju priče o uspjehu. Jer kada čovjek investira tako mnogo novca i vremena, on teško može priznati poraz. Za nas je to katastrofalna priča, ali činjenica je da to što brojni ili postanu nevidljivi ili zahvaljujući nesigurnim dozvolama boravka mogu ostati u Europi - za njih predstavlja uspjeh. To je još uvijek bolje nego živjeti u uvjetima građanskog rata ili ekstremnog siromaštva u zemljama njihovog porijekla.

Italija pokušava kampanjama ljude u Africi odvratiti od bijega. Ima li to smisla ili je to prije još jača borba protiv krijumčara?

U svjetskim mjerilima broj izbjeglica, koje pokušavaju doći u Europu je zanemarljiv. To što je Njemačka primila oko milion izbjeglica je zbog toga što druge zemlje EU nisu ništa učinile. Mi u Europi imamo više od 500 miliona ljudi koji bi to lako prevazišli, posebice jer je europsko društvo upućeno na dolazak migranata i može ostvariti rast stanovništva samo uz pomoć migranata i useljavanja.

Migrante ne bi trebalo primoravati na to da se kreću u kategoriji izbjeglica, već da uspiju dobiti legalne mogućnosti useljavanja koji su im dostupni. Moramo priznati da smo mi useljenički kontinent. Tako ćemo poštediti ljude nužde i sačuvati milijarde koje trošimo na odbranu od izbjeglica: tehnologije i cjelokupnog personala. Krijumčari zarađuju otprilike isto tako mnogo. Ova suma bi se mogla investirati u program kojim bismo primali izbjeglice i integrirali ih na tržište rada. Umjesto što potiskujemo krijumčarske brodove, moralo bi se postaviti trajekte. Ali to se može napraviti tek ako postoji europsko jedinstvo. Njemačka to ne može uraditi sama. Zbog toga je dogovor sa Turskom bio rješenje iz nužde. Nema šansi da pobijedmo krijumčare. Prohibicije, dakle zabrane i kriminalizacija, kada je riječ o stvarima za koje postoji velika potreba, nikada u istoriji nisu djelovale.

Legalne puteve zahtijevaju brojni, među njima i šef Frontexa Fabrice Leggeri. Ipak to je nerealistično sve dok je mala spremnost Europe da primi migrante, ili?

Ona nije upitna samo u istočnoj Europi, ni u Velikoj Britaniji nije drugačije. Brexit je bio usmjeren protiv useljavanja, čak ne protiv izbjeglica, već zbog migracija unutar EU. Kada su se izjašnjavali, oni su mislili prije svega na poljske vodoinstalatere. Francuska također nije primila brojne izbjeglice. Politika EU koja bi bila pozivitna prema useljavanju nije vjerojatna. Cijenim da će se dalje bazirati na vojnom ili političkom rješenju.

To sa kopnenom rutom nije išlo tako dobro. Ona je dovela do toga da smo dobili sasvim drugačije slike. Ljude, koji umiru u Sredozemlju, više ne vidimo. Također nema nasilja koje provode europski policijski službenici ili graničari koje onda dokumentiraju europski novinari. Tu situaciju smo odjednom imali u Makedoniji kada su policijaci na porodice krenuli suzavcem i palicama. Te slike su nešto pokrenule: Tu je rečeno da takvu situaciju ne možemo tolerirati.

U Sredozemlju su još prije pet godina ljudi stalno umirali. Tu dolazi još sljedeće: To su Afrikanci crne boje kože, a ne sirijske ratne izbjeglice koje uživaju velike simpatije. To često nisu porodice i mi imamo fotografije napravljene iz helikoptera na kojima se vidi veliko mnoštvo, ljudi bez lica, anonimusi.

Jesu li se Europljani navikli na to da se kupaju u Sredozemlju dok se u njemu ljudi stalno utapaju?

To je sigurno tako. To da li nas patnje dotiču nije u vezi sa strahotama koje ljudi doživljavaju, to je u vezi sa određenim konstelacijama. Patnja je postojala godinama, ali tek kada je objavljena fotografija mrtvog dječaka Aylana Kurdija na plaži u Bodrumu to je imalo utjecaj: Jer je on izgledao kao da je zaspao, jer su se brojni roditelji pri pogledu na njega podsjetili na svoju vlastitu djecu od tri-četiri godine, jer to nije bila strašna slika mrtvaca sa isčašenim udovima i krvlju. Mrtvi dječak, koji je gledano straga izgledao kao vlastito dijete, doveo je do toga da smo u ljeto 2015. godine rekli: "refugees welcome".

Ako ponovo želimo postići jedan takav stav koji kaže da se ne možemo kupati u Bariju dok se ljudi utapaju samo zato jer naše društvo nije prilagođeno useljavanju, onda na europskoj razini moramo diskutirati o tome i stvoriti široki front koji će to omogućiti.

Dr. Serhat Karakayali je sociolog i politolog. On je doktorirao na temi ilegalne migracije i radi na berlinskom Institutu za empirijska istraživanja integracije i migracija Univerziteta Humbold.

Intervju vodila Andrea Grunau.