Lijepo, toksično, uspješno dijete stranaca iz Ex-Jugoslavije

U Austriji i Njemačkoj je poznata pod pseudonimom Toxische Pommes. U prijevodu dakle, toksični ili otrovni pomfrit. Dala ga je sebi, objašnjava, zato što voli pomfrit i što se oslobodila jedne toksične veze. Ime joj je Irina, samo Irina, prezime ostaje tajna. Irina je rođena u srpsko-crnogorskoj porodici. Otac i majka su utočište od rata potražili i našli u Austriji, u Beču, kad je njihovom djetetu bilo dvije godine.

„Nisu htjeli biti azilanti već su kao gastarbajteri željeli živjeti od svog rada“, priča samosvjesna multitalentovana mlada djevojka, koja je prije objavljivanja prve knjige austrijskoj i njemačkoj publici bila  uglavnom poznata kao satiričarka i influenserica koju na TikToku i Instagramu u međuvremenu prati više do 200 hiljada osoba. Preko tih socijalnih mreža je prije svega poznaju i Berlinčani koji su ispunili veliku salu berlinskog kultnog teatra „Volksbühne am Rosa Luxemburg Platz." 

U publici, kako će se ispostaviti u diskusiji nakon literarne večeri, je i jako mnogo ljudi sudbina sličnih Irininoj, tzv. Ex-Jugosa, kako sebe karakteriše i sama Irina.

„Moja rodbina na Balkanu ne voli taj naziv, no za mene je to najbolja definicija mog porijekla “, objašnjava. Publika frenetično aplaudira.

Knjiga za mamu i tatu

Toxische Pommes „Ein schönes Ausländerkind", stoji na naslovnici knjige. Na prvoj strani posveta „Za mamu i tatu“. Irina objašnjava da govori jezik roditelja koji naziva bosansko-srpsko-crnogorsko-hrvatskim, iako mnogo lošije od njemačkog.

Na njemu komunicira prvenstveno sa ocem koji nikada nije naučio jezik zemlje u koju je silom prilika došao. On je na neki način i glavni lik romana, otac koji se nikad nije snašao, nikad integrirao u novoj zemlji, nikada dobio šansu da radi u svojoj branši, iako je fakultetski obrazovan. Tragična figura.

Majka  je nakon nekoliko godina rada kao kućna pomoćnica dobila posao u svojoj branši, ona je hranila familiju, a otac se silom prilika  brinuo za malu Irinu, vodio je na časove plivanja, pravio sendviče za doručak. A ona, njegova kćerka, činila sve da ne razočara roditelje, da se što bolje integriše, bila najbolja u školi, studirala i doktorirala pravo, zaposlila se u uglednoj advokatskoj kancelariji i živjela nekakvim „normalnim  životom.“

„A onda je došla korona. Odjednom sam imala suviše vremena da razmišljam o drugim stvarima, o svom životu koji mu se takav činio sasvim besmislenim, o svom porijeklu i odlučila da na TikToku i Instagramu  postavljam svoje video snimke u kojima sam parodirala Austrijance ali i nas Ex-Jugose. Nikad nisam vjerovala da ću time postići takav uspjeh“, priča Irina.

Toxische Pommes i „Kečap, majo i ajvar“

A od 2022 .godine i nova ideja. Irina odlučuje da počne sa solo-programom u kabareu Niedermair u Beču. Naziva ga posprdno „Kečap, majo [majoneza] i ajvar“. I sam naziv opet asocijacija na njen „austrijsko-ex-jugo identitet“. I opet igra sa klišeima, parodiranje austrijskog hipstera  Lorenza koji sebe smatra kozmopolitom,  a ustvari je rasista jednako kao i Renata koja ne krije svoju netrpeljivost prema strancima, ali i tipova sa Balkana  iz kruga porodice, ovaj puta u direktnom kontaktu sa publikom.

Irina nije  klasična komičarka niti to, kaže, želi biti, no i samim čitanjem iz knjige, koja je vrlo lična, kritična prema odnosu prema migrantima u Austriji, a djelimično i vrlo duhovita, izaziva salve smijeha u publici, jednako kao i u diskusiji nakon literarne večeri. Pitanja pljušte sa svih strana, mahom od ljudi sa područja bivše Jugoslavije, koji pričaju svoje anegdote i svoja iskustva stranaca i migranata. Neki od posjetilaca su za ovu priliku da Irinu  uživo vide i čuju, došli i iz drugih njemačkih gradova.

"Moj  80-godišnji djed je tvoj veliki fan. Došao je zbog tebe u Berlin iz Hamburga“, priča jedna od posjetiteljki.

Austrijski i njemački mediji oduševljeni Irininim prvijencem

Svi vodeći austrijski mediji, državna televizija ORF, te novine „Die Presse“ i „Standard“ Toxische Pommes posvećuju veliku pažnju, objavljuju recenzije i intervjue u kojima  mahom hvale autentičnost knjige, njen humor i političke poruke poput zakazivanja austrijske politike kada je u pitanju položaj i integracija stranaca, otvoreni ili suptilni rasizam prema ljudima stranog porijekla. 

„Kada u Austriji kao izbjeglica čistiš toalete, to je sasvim OK, ali kad postaneš ministarka poput Bosanke Alme Zadić, onda je to malo suviše integracije“, kritikuje Irina. I sve najuglednije njemačke novine, FAZ, Süddeutsche Zeitung , Der Spiegel pišu ili donose intervjue sa Irinom. Jedan od najuglednijih autora sa prostora bivše Jugoslavije, Bosanac Saša Stanišić piše:

„Priče Toxische Pommes su kao nekakvo svijetleće kamenje balkanskog mozaika, poente pune osjećanja ali i apsurdnog i kao kompletna slika su velika sreća“.

Uskoro nova knjiga

Irina se raduje uspjehu svog  literarnog prvijenca koji je objavila izdavačka kuća Zsolnay i na gostovanju u Berlinu  najavljuje da planira i izdavanje  druge knjige. Još ne želi otkriti šta će biti njena tema, ali će također „sa sigurnošću biti politička, jednako kao što je to i ova prva“, priča ona.

Zbog čega je svoj prvi roman nazvala „Ein schönes Ausländerkind", u prijevodu „Lijepo dijete stranaca“?

„Učinio joj se odgovarajućim tematici knjige ali i zbog činjenice da postoje i „nelijepa, ružna djeca stranaca, stranci druge i treće kategorije“, objašnjava. Ona sama, bez obzira na sve probleme u svom odrastanju u Austriji, sebe smatra „luksuznom migrantkinjom bijele kože, hrišćanke koja jede svinjetinu.“

„A šta je sa onima koji to nisu, sa Sirijcima koji su muslimani. Oni su manje dobrodošli  od recimo Ukrajinaca“, smatra. Ona sama  je ipak više Toxische Pommes no Irina, i pored svega što je u Austriji boli i smeta.To joj uvijek nanovo postane jasno kada se iz zemlje u kojoj je rođena a koje više nema, vrati u Beč. No, na jedno pitanje će još dugo tražiti odgovor:

„Šta nas je koštala Austrija? Moga oca glas, moju majku vedrinu. A mene?“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu