Novi i stari gastarbajteri

Dugački red već pred samom galerijom u blizini berlinskog Alexanderplatza. Ulaz blokira metalna građevinska skela sa crtežom fiktivnog krajolika, koji je asocijacija na dom Jelene Fužinato, jedne od 12 umjetnica i umjetnika koji učestvuju na izložbi „Gastarbeiter 2.0.“Arbeit Means Rad“ .

Već sam naziv izložbe je svojevrsna igra riječi koja bi se mogla prevesti kao „Arbeit znači rad“. Na ovom ambicioznom projektu radila je berlinska galerija nGbK u saradnji sa berlinskom organizacijom „Ambasada" te galerijom „Manifesto" iz Sarajeva. Rijetko kad je interesovanje za jednu izložbu u nGbK bilo toliko veliko, dobar dio publike je dugo morao čekati da uopšte uđe u prostorije galerije. Za jednu  od organizatorki, kustosicu  izložbe Jelenu Vukmanović je to najveća nagrada: „Znali smo da ćemo imati dobar odaziv publike, ali da će biti ovako puno, nismo ni sami vjerovali“.

Jelena, rođena u Prnjavoru, koja četiri godine živi u Berlinu, je i jedna od umjetnica koja prezentira svoj rad „Oktobar 2020-Mart 2024". Zidna postavka više od stotinu koverata koje je u to vrijeme dobijala od različitih njemačkih institucija, da bi regulisala svoj boravak u Berlinu. „Ta pisma sam intuitivno sačuvala, ne znajući tačno šta ću s njima. Pokazala su se idealnim za ovu izložbu. To je taj nevidljivi birokratski rad mnogih gastarbajtera sudbina sličnih mojoj, koji pokazuju  komplikovanost njemačkog pravnog sistema“, priča mlada umjetnica  za DW.

Pojam "gastarbajter" kao fenomen

Riječ gastarbajter je toliko uvriježena na prostorima bivše Jugoslavije , da se ne mora prevoditi. Ideja same izložbe je da se objasni postkolonijalna, postmigrantska ali i feministička perspektiva fenomena tzv.gastarbajtera. Selekcija umjetnika i radova petoro kustosa, Hanneh Marquardt , Andreja Mirčeva, Adne Muslije, Bojana Stojčića te Jelene Vukmanović je utemeljena na četiri težišta: Transfer, Simbioza, Alijenacija i Tijelo. Umjetnici, njih dvanaest koji potiču sa prostora  bivše Jugoslavije a žive u ili između područja iz kojeg dolaze te u Berlinu, u svojim radovima obrađuju svoje asocijacije na riječ gastarbajter.

Jelena Fužinato ovako objašnjava svoj rad „Zidarska kćerka“: „To je definicija mog prisustva ovdje u Njemačkoj. Moj djed je u 60-im godinama proteklog vijeka bio gastarbajter u Hamburgu, moj otac je godinama ilegalno  radio na njemačkim gradilištima. To je uveliko utjecalo na moje odrastanje a crtežom krajolika pokušavam unijeti nekakav osjećaj, emociju u tu robustnost“.

Slično je i kod umjetnika Kemila Bektešija. Njegov rad pod nazivom „Sofra Shiqptare" je baziran na iskustvima njegove porodice. „Ja se svojim radom igram sa stereotipom da su svi kosovski muškarci pekari. Moj otac je po struci pekar. Na mom apstraktnom crtežu je markirano 15 pekara u Berlinu koje spajam tačkama. Jedan od njih otvori pekaru, zaposli dva- tri rođaka koji zarade pare da otvore novu. Drugi rad je instalacija sa isprepletenim đevrecima iz tih radnji u formi lanca, koji takođe simboliziraju tu umreženost i povezanost“. 

Istorija i poruka

Svaki rad na ovoj izložbi ima svoju istoriju i poruku. Alma Gačanin svojim crtežima i fotografijama „The Good Life" obrađuje svoje iskustvo dok je radila kao stjuardesa. Mila Panić svojom duhovitom instalacijom „Südost Paket" izlaže autobuske točkove  pune proizvoda koji se rado „švercuju“ na putovanjima autobusom od „kuće“ za Njemačku. Bojan Stojčić u svom višekanalnom videu „Die deutsche Turnkunst", prikazuje gastarbajtere koji rade gimnastičke vježbe koje je osmislio Nijemac Friedrich Ludwig Jahn. Jahn je poznat po tome što je fiskulturu koristio kao metodu za jačanje njemačkog patriotskog duha, to je Stojčićeva metaforička poruka spajanja fizičkog i političkog u pojmu rad.

Dejan Marković svojim radom „Aptiv Sindrom" uspostavlja vezu sa tkaljama iz Srbije koje proizvode električne kablove za zapadnoevropsko tržište: „Te žene rade u smjenama koje traju 12 sati, 6 dana u nedjelji. Sistematski organizovana moderna eksploatacija. One su same organizovale proteste protiv takvih uslova rada. Jedan od mojih radova na ovoj izložbi je tapiserija, inspirisana plakatom  koji je daleke 1945. napravio jugoslovenski umjetnik i akademik Đorđe Andrejević Kun. Na njemu se vidi radnica sa podignutom rukom kao simbolom rada i otpora, tada naravno u drugom politčkom kontekstu“, objašnjava vizualni umjetnik porijeklom iz Beograda, koji od 2008. godine živi u Berlinu.

Siniša Labrović, porijeklom iz Hrvatske, je u Berlin došao 2018. godine, bježeći, kako kaže „od političko-socijalno-kulturalno-psihološke situacije koja je za njega postala neizdrživa.“ Svoj provokativni performance pod nazivom „Work" u kojem nastupa nag objašnjava ovako: „Ideja je da pokažem kako je i dobar dio nas  modernih gastarbajtera, postmigranata, prisiljen da ovdje radi fizičke poslove, pa tjelesnim vježbama ironiziram poze iz djela velikana historije umjetnosti“.

Svojim radovima se predstavljaju i Adrijana Gvozdenović,Nadežda Kirćanski, Nikoleta Marković i Amir Siljadžić.

Izložba do kraja godine i u Sarajevu

U Berlinu se ova izložba može posjetiti do 13. juna ove godine. Organizatori su ponosni na to što je pripremljen i bogat prateći program, poput kustoskih vođenja na njemačkom, engleskom i jezicima zemalja bivše Jugoslavije, te različitim performansima i radionicama.Važno im je i što će u galeriji posjetiocima na raspolaganju biti i vodiči za osobe sa oštećenjima sluha i vida, te audio- deskripcija izložbe. Sve usluge i ulaz su besplatni, zahvaljujući finansijskoj podršci berlinske Senatske uprave za kulturu i društvenu koheziju.

Planirano je da se ista postavka prikaže i u sarajevskoj galeriji „Manifesto" do kraja ove godine. A nakon toga, ukoliko se nađu donatori i sponzori, i u nekim drugim gradovima zemalja bivše Jugoslavije.