Licemjerje prema ustaštvu na nogometnim tribinama

Hrvatska država promijenila je posljednjih tjedana svoj odnos prema neoustaškim ispadima nogometnih navijača, ako je suditi po dva primjera u praksi. Prvo je privedeno i prekršajno gonjeno par desetaka navijača domaće reprezentacije koji su na utakmici u Osijeku pjevali izvjesnu koračnicu iz režima tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Zatim je na isti način tretirano i nekoliko pripadnika navijačke skupine Bad Blue Boys, inače „ultrasa“ zagrebačkog prvoligaša Dinama. Oni su na nacionalno-prvenstvenoj utakmici u Velikoj Gorici također zapjevali jednu sličnu pjesmu i to zacijelo u znak solidariziranja s tim navijačima iz Osijeka.

I dok će se veliki dio hrvatske javnosti vjerojatno složiti da je tu vrstu ideoloških naglasaka potrebno dosljedno zakonski sankcionirati, ostaje pitanje o istinskom odnosu same države prema istim političkim uzorima iz ne tako daleke povijesti. Jer nije nepoznata činjenica da je Hrvatska više desetljeća tolerirala slične ispade, pa odjednom nogometne navijače ostavila na brisanom prostoru da bi se njih sad prozivalo kao glavne i jedine krivce za ekstremizam.

A prije će biti da su potonji - u prosjeku mlađi ljudi - povrh svega preburno reagirali na iznenadno distanciranje elite koja se „umiva" od vlastite kompromitirajuće prošlosti. Pritom treba znati da je i takvo umivanje zapravo efekt pritiska kontinentalne nogometne organizacije UEFA na Hrvatsku.

Traženje početka i kraja ustaštva

Dario Brentin, politolog sa Sveučilišta u austrijskom Grazu, koji se između ostalog bavi istraživanjem veze između sporta i politike te društva u Hrvatskoj, smatra da bi se nogometne, ali i državne institucije morale apsolutno ograditi od bilo kakvog koketiranja s ustaškom ideologijom ili isticanja ustaških simbola. I to bez obzira na pitanje je li to činjeno bilo iz uvjereno-ideoloških, provokativnih ili bilo kojih drugih razloga i “razloga”. „To se naravno neće dogoditi", drži on, „jer bi se u tom slučaju morali ograditi od vlastitog licemjerja i također priznati da riba počinje smrdjeti od glave nadolje.“ 

„Jedna stvar su male grupe ideoloških 'ustaša' među organiziranim i neorganiziranim navijačima, kako reprezentacije, tako i domaćih klubova, a druga – i puno kompliciranija – stvar je društveni kontekst u kojem se ustaštvo banalizira u smislu 'pa to je samo domoljublje, a vi ste komunistički jugozomboidi koji mrze sve hrvatsko'. To je stvarno društveni, a ne isključivo nogometni problem“, ističe Brentin. Dodaje kako u Hrvatskoj ne postoji široki društveni konsenzus o npr. Thompsonu, o prvom bijelom polju nacionalnoga grba, o ustaškom pozdravu „Za dom – Spremni" ili o tome gdje uopće počinje i gdje završava ustaštvo.

Civilizacijsko čišćenje javnog prostora

Naš sugovornik iz Austrije mišljenja je da se nadležne institucije u RH spram ove problematike ponašaju kukavički i licemjerno. „Koliko iz nekog ideološkog uvjerenja, a koliko iz oportunizma, teško je ocijeniti. Ali sve dok Hrvatski nogometni savez ne uspijeva osuditi pjevanje ustaških pjesama kao nešto loše, ne zato što šteti reprezentaciji nego zato što glorificira ustaški režim, i sve dok ne uspijeva osuditi antiromske povike kao dio navijačke nekulture, ne zato što šteti reprezentaciji nego zato što je moralno krivo, malo toga će se promijeniti“, zaključio je Dario Brentin. 

O zaokretu države u formalnom tretmanu navijača, porazgovarali smo sa sociologom sporta Ozrenom Bitijem s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagreb: „Recentna privođenja i sudske kazne navijačima za pjevanje ustaških pjesama na stadionima, interesantan su zaokret u državnoj praksi kad je riječ o proustaškim porukama u javnosti“, ističe Biti. Smatra i da je sad još prerano iz toga zaključivati da se stubokom promijenila državna politika. Po njegovu uvjerenju, izjave premijera o krimenu navijača upućuju više na djelovanje države u smjeru „zaštite nogometa i hrvatske reprezentacije" od takvih ispada i mogućih kazni međunarodnih institucija. „Manje pak", nastavlja on, „sugeriraju da država u civilizacijskom duhu kreće u sustavno čišćenje javnog prostora od simbola i poruka koje veličaju ustaški režim.“ 

Izazovi ekstremizma

„Teško je povjerovati da je državni vrh nakanio na dulje staze trenirati strogoću baš na navijačkoj populaciji s obzirom na to da su navijači-huligani, nazovimo tako ekstremniji dio te populacije, političko-ideološki na sličnoj trasi kao desnije krilo HDZ-a, itekako važno u stranci koja je u Hrvatskoj kontinuirano na vlasti. Utoliko je i desničarenjem obilježen navijački folklor, zajedno s drugim društveno teže razumljivim ili prihvatljivim ritualima, tek ponekad i samo incidentalno kamenčić u cipeli vladajućih“, tvrdi Ozren Biti. Podsjeća i na drastičan primjer odlaska dijela BBB-a u Grčku na zabranjeno gostovanje, i to zbog njihova okončanja u tamošnjim zatvorima.

„Strukturno promatrano, međutim, sve je to iz perspektive HDZ-a dobrodošao produžetak konzervativnih snaga i iskaz desnih politika drugim sredstvima i kanalima. Izvjesno je, međutim, da su se vladajući - uslijed što latentnog, a što izravnog pritiska međunarodnih nogometnih i političkih tijela - našli između čekića i nakovnja“, procijenio je ovaj sociolog s IEF-a, uz pretpostavku da je Hrvatskoj očekivati i nove navijačke (re)akcije te provokacije vezane uz skorašnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Prema njegovim riječima, Vladu RH tek očekuju pravi izazovi u tom smislu, kao što i čitavo hrvatsko društvo tek očekuje razotkrivanje državne politike spram navijačkog ekstremizma.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu