Libiji ostaje nada
23. januar 2020
Njemački ministar spoljnih poslova je u nedjelju (19.1), na kraju berlinske Konferencije o Libiji, istupio pred predstavnike inostranih medija sa optimizmom i govorio pragmatično. Učesnici su uspješno "došli do ključa kojim bi trebalo da riješimo libijski konflikt", rekao je Hajko Mas. Sada treba samo da se "ključ stavi u bravu i okrene". Pri tom naravno nije zaboravio da naglasi da je "posao tek počeo". S obzirom na kompleksnost libijskog konflikta i ogromnog broja uključenih sila i interesa bilo je to veoma razuman dodatak - ali, ne i za samog Masa. Jer, on je na taj način djelovao prilično naivno na spoljnopolitičkom nivou.
Mješavina ciljanog optimizma i istovremenog umanjivanja prevelikih očekivanja omiljeni je obrazac internacionalne krizne diplomatije. Mas je takođe bez uvijanja mogao da kaže: Vjerujemo da smo našli rješenje, oko kojeg su se čak saglasile i sve uključene strane, ali nažalost ne znamo da li će se svi držati dogovorenog i šta bismo mogli da uradimo u slučaju da se ne drže dogovora. To je stanje stvari u Libiji. Jer, od "proboja" ili istinske mirovne perspektive Libija je još miljama daleko.
Više se nije moglo postići
Pri tom jedno je nesporno: to što je Njemačka postigla Konferencijom o Libiji jeste i biće diplomatsko remek djelo. Svi su došli - od Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdogana preko američkog ministra spoljnih poslova Majka Pompea i egipatskog šefa države Abdela Fataha al Sisija pa do unutarlibijskih rivala Kalifa Haftara i Fajisa al Saradža, i svi su skoro imali sporedne uloge. A svi su izrazili dobru volju i spremnost na saradnju, i svu su navodno bili jedinstveni u tom da se konflikt ne može riješiti vojnim putem. Njemačka nije mogla više da učini sa svojim ograničenim sredstvima, a trenutno na vidiku nema nikakve alternative.
Ključna pitanja ostaju pak nerazjašnjena, a njihov opasni potencijal je ogroman. Naime, general Haftar u međuvremenu kontroliše 90 odsto libijske teritorije. To je bez ikakve sumnje vojni "uspjeh" njegovih trupa i inostranih pomagača, u koje se u najmanju ruku povremeno ubrajala i Francuska, ali posebno Rusija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati koji zauzvrat žele da uz saudijsku podršku suzbiju turski uticaj u regionu. Koliko je realno očekivati da će Haftar i njegovi pomagači da se odreknu svog dosadašnjeg "uspješnog recepta" - osvajanja moći vojnim sredstvima? Šta bi time dobili? I ko bi zaista mogao da kontroliše ako Erdogan naloži da novi plaćenici dođu iz Sirije u Libiju ili ako Abu Dabi upotrijebi drone-ubice kao podršku Haftaru? I na kraju: kako bi mogli vjerodostojno i sa neophodnim autoritetom da se kontrolišu kršenja primirja ili embargo na isporuku oružja ili pak da se kazne sankcijama, kada je specijalni izaslanik UN Gasan Salame u potpunosti odbio međunarodne mirovne trupe a pojedini isporučioci oružja Libiji su stalni članovi u Savjetu bezbjednosti i imaju pravo veta?
Zajednički ključ?
No, jedno se ipak da utvrditi: čak i ako je u srijedu (22.1) napadnut aerodrom u Tripoliju, sveukupno gledano primirje se dobrim dijelom poštuje - što je zasluga Njemačke. Ali, i Rusije i Turske koje zadržavaju svoj uticaj i žele da ga ubuduće i prošire, što bi moglo dovesti do novih političkih glavobolja u Evropi, jer bi tako mogli da više ucjenjuju EU kada se radi o pitanju izbjeglica. Berlinska konferencija nije mogla da dâ nove perspektive i izlaz izbjeglicama i migrantima koje su paravojne snage porobile i koje iskorištavaju. Sumnja se, međutim, prvenstveno da li je u Berlinu zaista pronađen zajednički "ključ" za rješenje pitanja moći, i da li su zaista sve uključene strane spremne da njime otvore nova vrata, koja bi Libiji i Libijcima ali i porobljenim afričkim migrantima donio mir, slobodu i stabilnost. No, onaj ko pobliže pogleda interese i ambicije moći uključenih aktera, morao bi na kraju zaključiti; U ovom trenutku se tome samo može nadati.