"Mogli su me ubiti, ali ne i pobijediti"

DW/Newsweek: Kada ste postali svjesni posljedica, koje je za Poljsku, Evropu i svijet imao štrajk koji ste Vi poveli u avgustu 1980. godine?

Lech Wałęsa: Da budem iskren, deset godina ranije. U decembru 1970. godine također smo štrajkovali. Izgubili smo, ali rekao sam sebi, Bože, daj mi još jednu priliku da se vratim i završim posao. Avgust 1980. značio je za mene nastavak borbe.

Ko Vas je inspirisao na takvu akciju?

Generacija prije mene. Oni, koji su oduvijek sanjali o slobodnoj Poljskoj, koji su uvijek pričali o izdaji Poljske 1939. i 1945. Ljudi, koji su čekali na svoju šansu. Tako sam i ja odrastao čekajući na priliku svog života. U početku je to bila individualna borba, jer nisam imao saborce. Nakon 1980. bilo je lakše, jer sam postao poznat.

"Der Spiegel" je tada izvijestio je da ste američkom novinaru rekli: "Nisam se bojao poraza, bojao sam se pobjede". Šta ste time htjeli reći?

Mislio sam da je još prerano. Znali smo više o tome kako se boriti, ali nismo znali šta napraviti nakon pobjede. Borba je lakša. Mislio sam da naše elite i Zapad imaju program - nešto što bi se primijenilo nakon preokreta. Ali toga nije bilo.

Kakva je bila uloga Katoličke crkve u štrajkovima u avgustu 1980? Da li bi preokret bio moguć bez poljskog pape?

Ne pretjerujmo: revoluciju nije izvršio Papa. Ali Papa nas je mobilizirao. Godinu dana nakon izbora došao je u Poljsku i skoro svi ljudi došli su ga vidjeti. Komunisti su i prije ponavljali: kakva je to opozicija, koliko vas je? Odjednom su shvatili da nismo mi u manjini, već oni. Tada smo se prestali bojati. Papa je istovremeno poručio: "Učinite lice zemlje novim". To nas je ohrabrilo i godinu dana kasnije Solidarność je imao 10 miliona članova.

I zaista se niste bojali kad ste se suočili sa silinom moći režima?

Znao sam da u svakom trenutku mogu biti likvidiran. Zbog toga sam bio 100 posto angažovan. Mogli su me ubiti, ali ne bi me pobijedili. Tako sam tada razmišljao!

Tada ste postavili za režim nečuven zahtjev: tražili ste osnivanje velikih, nezavisnih sindikata. To je bio politički najvažniji od ukupno 21 zahtjeva štrajkača pod Vašim rukovodstvom. Deset godina ranije, komunisti su u krvi ugušili štrajkove. Šta Vas je navelo da ovaj put postupite drugačije?

Uvijek su nas željeli prevariti. Ali ovaj put bili su toliko umišljeni da su računali da se mogu nositi s tim. I na Okruglom stolu 1989. godine htjeli su nas izigrati i mislili su da će uspjeti. Pomislio sam: Odškrinite mi vrata i tu ću staviti radničku čizmu da ih ne možete zatvoriti. Dajte nam sindikate a ostalo će se samo riješiti. U to vrijeme nisam znao hoće li to odmah uspjeti, ali sam znao da smo za korak bliže našem cilju.

Sedam dana nakon početka štrajka našli ste se na naslovnicama najvažnijih svjetskih novina. Je li Vam bilo jasno da ćete postati jedan od najpoznatijih ljudi na planeti?

Zaista me to nije interesiralo i tako je do danas. Imam drugačiji, rekao bih netipičan karakter. Odrastao sam na selu. Naučen sam da moram dati najbolje od sebe, da moramo liferovati ako želim nešto postići. Nikad nisam razmišljao o karijeri. Tako je i danas. Radim samo ono za šta se odlučim.

Jeste li znali da stvarate veliki pokret o kojem govori cijeli svijet i da je to bio početak velike igre na međunarodnom planu?

Ne. Samo sam razmišljao o tome šta da učinim kako bih pobijedio komunizam.

Srušit ćemo Berlinski zid, srušit ćemo komunizam

Tada su Vas počeli posjećivali vrhunski političari sa Zapada. Sjećate li se svojih prvih kontakata sa zapadnonjemačkim političarima?

Nijemci su bili znatiželjni da saznaju šta radimo i kakve su naše namjere. Sjećam se sastanka s Hansom Dietrichom Genscherom, tada saveznim ministrom vanjskih poslova. To je vjerovatno bilo 1981. u Parizu. Došao je u moj hotel inkognito. Pitao me je: Šta ćete uraditi? Tada sam po prvi put rekao: srušit ćemo Berlinski zid, srušit ćemo komunizam. Iznenadio se i nije vjerovao da se to može desiti. Kasnije, kada se cijela stvar obistinila, rekao mi je na našem posljednjem sastanku: bojim se razgovarati s Vama, jer se sve što kažete - obistini.

Službena zapadnonjemačka politika u to vrijeme je bila vrlo suzdržana. Zamjerate li tada vladajućim njemačkim socijaldemokratima što nisu otvoreno podržavali Vaš pokret - Solidarnost?

Polovina Nijemaca nam je uvijek pomagala, druga polovina je bila protiv, jer su se bojali Sovjeta. Ali to je bilo dobro, jer da su nam Nijemci previše pomogli, dali bi Rusiji argument i izgovor da to spriječi. Ovako je sve bilo izbalansirano.

Nobelovu nagradu za mir dobili ste 1983. godine i sada ste vjerovatno najpoznatiji živi Poljak na svijetu. Ali u Poljskoj Vi nemate samo prijatelje već i neprijatelje koji dolaze čak i iz Vašeg najbližeg okruženja. Optuženi ste da ste agent tajne službe. Kako to objašnjavate?

Niko ne može da shvati kroz šta sam prošao. Zato svako o meni sudi na svoj način. Mnogi misle: jedan električar nikada ne bi sam mogao postići tako nešto. To je nemoguće. A budući da je to tako, neko mu je morao pomoći. Njegovi savjetnici nisu, zato je to morala biti Državna sigurnost. Ja samo mogu reći: sve sam radio najbolje što sam mogao – iskreno i s punom posvećenošću.

Kako vidite svoje mjesto u historiji?

Na kraju sam svog puta, već sam prestar. Krenuo sam rušiti sistem i to mi je uspjelo. Uradio sam to na svoj način. Liferovao sam. Sada to vi morate preuzeti.

 

Lech Wałęsa (rođen 1943.) vodio je štrajkove u decembru 1970. i avgustu 1980. u brodskom brodogradilištu u Gdanjsku, gdje je radio kao električar. 1980. postao je prvi predsjednik pokreta Solidarność (Solidarnost). Nakon proglašenja ratnog stanja u decembru 1981. godine, Wałęsa je uhapšen i proveo je 11 mjeseci iza rešetaka kao politički zatvorenik. 1983. dobio je Nobelovu nagradu za mir. Nakon okruglog stola, koji je sam inicirao i razgovora sa komunističkim vlastima u Poljskoj (1989.) i prvih slobodnih predsjedničkih izbora u Poljskoj nakon 2. Svjetskog rata (1990.), Wałęsa je postao predsjednik Poljske. Na toj funciji pregovarao je o povlačenju sovjetskih trupa iz Poljske, do kojeg je došlo 1993. godine.
 

Intervju je objavljen u sklopu serijala "Vrijeme Solidarnosti", zajedničkog projekta redakcije DW-a na poljskom jeziku i Newsweek-a Poljske.

Intervju vodili: Bartosz Dudek (DW na poljskom) i Tomasz Lis (Newsweek Polska)