Walesa i sjene prošlosti

Optužba je ozbiljna, ali nije nova. Još u ranim 80-im godinama su zapadnim ambasadama u Varšavi kao i sljedbenicima Lecha Walese dostavljeni dokumenti koji su trebali kompromitirati karizmatičnog vođu sindikata i borca za građanska prava kao doušnika. 2011. godine je, međutim, Institut za nacionalno pamćenje (IPN), državna ustanova koja raspolaže pravnim ovlastima za suočavanje sa komunističkom prošlošću Poljske, zvanično ustanovio da su dokumenti koji terete Walesu u velikom stilu lažirani od strane poljske Službe za državnu sigurnost. Prema navodima bivših uposlenika Službe državne sigurnosti tada je za taj zadatak bilo zaduženo više timova koji su, između ostalog, sakupljali probe Walesovog rukopisa iz različitih faza njegovog života i kopirali, odnosno imitirali ih. Cilj je djelomično postignut. Glasina da je Walesa, kao nezvanični uposlenik „Bolek“, špijunirao za državnu bezbjednost dovela je do razdora između njega i nekih njegovih sljedbenika. Dokumenti koji su dostavljeni norveškoj ambasadi, međutim, nisu spriječili da Walesa 1983. godine dobije Nobelovu nagradu za mir.

Političko oružje

Glasine o Walesinom navodnom doušničkim djelovanju su nakon kraja komunizma i njegovog izbora za predsjednika (1990.) dobile dodatnu političku brizantnost. 04. juna 1992. godine je bivši ministar unutarnjih poslova Antoni Macierewicz objavio listu sa 64 imena bivših agenata Državne bezbjednosti u najvišim državnim službama. Najpoznatije ime bilo je: Lech Walesa koji se navodno krio iza kodnog imena „Bolek“. Još iste noći je Sejm (donji dom poljskog parlamenta) zahvaljujući aktivnoj podršci predsjednika Walese izglasao nepovjerenje vladi Jana Olszewskija. Olszewskijeva i Macierewiczova stranka se tada zvala „Udruženje centar“. Osnivači te stranke bili su braća Lech i Jaroslaw Kaczynski koji su u to vrijeme bili, nakon što su izbačeni iz predsjedničkog ureda, na ratnoj nozi sa Walesom. Do danas Jaroslaw Kaczynski (danas predsjednik vladajuće stranke „Pravo i pravda“) i Antoni Macierewicz (danas ministar odbrane u aktualnoj vladi) pad Olszewskove vlade nazivaju „poduhvatom bivših agenata“.

Walesa i njegov tadašnji politički tabor su s druge strane uvijek naglašavali da lista sadrži samo agente koji su registrirani u Državnoj sigurnosti, a da to ne govori o stvarnoj suradnji. Godine 2000. je „Sud za lustraciju“, sud koji preispituje istinitost navoda visokih državnih službenika, presudio u korist Lecha Walese zaključujući da je njegova tvrdnja da nije bio nezvanični suradnik Državne sigurnosti istinita. 2011. godine je sud presudio u Walesinu korist kada je on tužio jednog bivšeg sljedbenika koji je naveo da je Walesa bivši agent Državne sigurnosti. Presuda je glasila da on Walesi zvanično mora uputiti izvinjenje.

„Životno osiguranje“ bivšeg generala?

Priopćenje Instituta za nacionalno sjećanje u kojem se navodi da su pronađeni novi dokumenti o navodnoj suradnji Lecha Walese sa Državnom sigurnošću je je ponovo pokrenulo diskusiju o ovom vjerojatno najpoznatijem Poljaku.

Pronađeni su personalni akti, među kojima obaveza o suradnji, kao i radna evidencija koju je imao „Bolek“, uključujući rukom pisane izvještaje, kao i račune iz vremena od 1970-1976. godine, saopćio je direktor Instituta Lukasz Kaminski. Navedeno je da je u toku analiza sadržaja koji broji više stotina stranica.

Akti su bili u posjedu generala Czeslawa Kiszczaka koji je preminuo u novembru. On je bio najbliži suradnik bivšeg šefa Komunističke partije Wojciecha Jaruzelskog. U vremenu između 1981. i 1990. on je bio ministar unutarnjih poslova, a time i neko ko je gospodario nad tajnim službama i njihovima arhivima. Kiszczak je navodno akte o Walesi protuzakonito držao kod kuće. Prema medijskim izvještajima dokumente je njegova udovica navodno ponudila na prodaju Institutu na nacionano sjećanje nakon čega je proveden pretres kuće u njenom prisustvu. Zašto bi Kiszcak akte otuđio i sačuvao, ostaje nejasno. Možda je želio dokumente koristiti kao sredstvo ucjene protiv Walese.

Otvorena pitanja

Iako je Lech Walesa uvijek strastveno opovrgavao faktičku suradnju sa Državnom sigurnošću, neka pitanja o njegovom odnosu sa tajnom službom i dotičnim dokumentima zaista ostaju otvorena. Tako je on tek 2011. godine u jednom intervjuu priznao da je potpisao svoju obavezu o suradnji sa Državnom sigurnošću. „Svi su to potpisali, dakle i ja sam to uradio“, rekao je on tada. No on je rekao da je pri tome bio siguran da on „neće promijeniti stranu“. „Donio sam odluku da ću time biti u stanju više toga postići i više zaštititi. Kada bih mogao ponoviti svoj život ponovo bih uradio isto i sa kontaktima iz Državne sigurnosti jer njih se moglo nadmudriti samo na taj način“, naglasio je on. Odgovor na pitanje da li je uzimao novac ili pisao bilo kakve izvještaje, naravno, nije dao. Walesine pristalice u tom kontekstu upućuju na to da je veoma problematično iz današnje perspektive prosuđivati komplicirane odnose u jednoj diktatorskoj policijskoj državi.

Walesini protivnici mu ipak prebacuju da je tokom svog predsjedničkog mandata naložio da mu se dostave njegovi stari akti iz Državne sigurnosti. Kasnije je utvrđeno da akti nisu bili potpuni. Do danas nije jasno da li akti još od ranije nisu bili potpuni, kako to tvrdi Walesa, ili je nepoželjni materijal uklonio on sam, kako tvrde njegovi protivnici.

Sam Walesa je na svom blogu kada je riječ o novim otkrićima naveo da „ne mogu postojati takvi dokumenti koji dolaze od njega“ i da će on to, ukoliko je neophodno, „dokazati na sudu“.