Laprdarijum

Na stranici sarajevske Općine Centar 7. 9. 2020. godine objavljena je vijest o tome kako je načelnik dr. Nedžad Ajnadžić posjetio Gimnazijsku ulicu, u kojoj je netom okončano hortikulturno uređenje uz postavljanje barijera koje sprečavaju saobraćaj i parkiranje motornih vozila.

Među barijerama se nalazi i nekoliko kamenih stela sa uklesanim, kako dr. načelnik kaže, citatima prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, iz kojih "svi prolaznici, a pogotovo učenici", mogu "izvući snažne poruke". U istoj opštinskoj vjestici Nađa Berberović Dizdarević, unuka Alije Izetbegovića, "iskazala je zadovoljstvo što se i na ovom lokalitetu postavljanjem citata odaje počast rahmetli Izetbegoviću, ne samo kao prvom predsjedniku Predsjedništva BiH, već kao velikom intelektualcu".

Ko je birao citate i čime im je mjerio dubinu, u kom su to smislu snažne poruke, koliko je to sve koštalo, ko je dizajnirao kenotafe, zašto je za lokalitet izabrana baš ulica ispred tri škole, o tome vijest ne kaže ništa, i ne upućuje linkovima na odluke, rješenja, planove, tendere ili slične administrativne trice iz kojih bi se lakše razabrala opravdanost investicija u intelektualne barijere motornim vozilima.

Javnosti je također ostao nepoznat i mali incident koji je prethodio otvaranju ovog hortikulturnog laprdarijuma. Naime, u noći sa 31. avgusta na 1. oktobar, prema prvobitnoj zamisli projektanta radova, tačno pred ulazom u Prvu gimnaziju, bila je postavljena gipsana replika Mikelanđelovog Davida. U idejnom rješenju projektant je postavljanje kipa objasnio željom da sarajevski osnovci i srednjoškolci osjete dah renesansne umjetnosti...

– Gospodine načelniče, zovu vas iz gimnazije, kažu da je hitno.

– Prebacite ih. Tuu, tuuu.... Dobrojutro, gdje gori?

– Izvinite, ne znam jeste li upoznati... Gimnazijska ulica... Tu je neko postavio kip golog muškarca.

– Kako mislite golog?

– Pa golog. Bez odjeće. Inflagranti.

– Nemoguće, meni su rekli da će tu biti kip Davidovog Mikelanđela.

– Pa David je. Mikelanđelov. Nije to sporno. Sporno je to što je nag, i što stoji tačno ispred ulaza u gimnaziju, i što svako ko izlazi ne može da ne vidi njegovo spolovilo.

– Kako mislite spolovilo?

– Kako mislite kako mislim spolovilo? Spolovilo. Ud. Penis. Ćuna.

– Jeste li sigurni?

– Mislite da ne znam kako izgleda penis?

– Ne, nego jeste li sigurni da je to Mikelanđelov Davidov...

– Jesam. David Mikelanđelov. Nemam ja ništa protiv umjetnosti, ni protiv Mikelanđela, ni protiv Davida, ni protiv ćune, ali zašto ste to postavili baš ispred škole?

– Pa arhitekta je... idejno rješenje...

– Čega je idejno rješenje ćuna ispred škole? Ne jedne, nego tri. I šta sad treba? Da nam djevojčice izlaze žmireći iz škole! Da izlaze kroz prozor na drugu stranu!

– Evo čitam idejno rješenje... Arhitekta... Renesansa... Umjetnost... Mikelanđelo... Evropa...

– Pa ima li neka renesansa da nije roditeljska pažnja? Od cijele renesanse i Evrope naša djeca treba da blehnu u ćunu.

– Evo gledam na internetu, ima taj Mikelanđelo neke Bogorodice s Isusom... Al to ništa nije završeno...

– Pa i da je završeno, nije škola crkva da na ulazu stoji Bogorodica s Isusom.

– Auuuu! Evo sad vidim i tog Davida. Fakat ćuna. Aaaa, jes malepacna...

– Eto, toga se ja bojim. Da će od cijele renesanse đaci samo to naučit, "a jes mu ćuna malepacna". Nismo mi još sredina za renesansu...

– Isto inćun. Mora da je mraz bio veliki kad mu je poziro... Inćunćuna, ha ha...

– Eto, ako vi kao načelnik tako reagujete, šta mislite kako će učenici? Ako ste mislili da će im čeka bit "kod Davida" umjesto "ispred gimnazije", prevarili ste se. Gdje da te čekam? Ispod ćune. Gdje se nađemo? Kod ćune.

– A vidi mu brazilke! Ajoo...

– Načelniče!

– Izvinjavam se, samo mi smiješna ova frizurica. A vi ne brinite, naćemo mi neku zamjenu za to...

Tako je među klupama u hortikultiviranoj Gimnazijskoj ulici (koja ima samo tri kućna broja, i sva tri su na školskim zgradama: srednjoj umjetničkoj, gimnaziji i osnovnoj) na kraju osvanuo lapidarij, a pred ulazom u gimnaziju saobraćajna zapreka s uklesanom snažnom porukom: "O mudrosti. Učen čovjek je živ i kada umre. Glup čovjek je mrtav i kada je živ. Pametan čovjek zna da govori. Mudar zna i da šuti. Alija Izetbegović".

Bolje je biti mudar nego pametan, zaključi direktor, sleže ramenima i ne nazva ponovo načelnika. Umjesto toga, uze da smišlja pitanja za veliku maturu: Zašto je bolje bit malo mrtav neg nimalo živ? Šta je veća učenost: nemati šta reći ili imati šta prećutati? Da li je pametnije bit glup političar ili mudar prosvjetar? Je li živ čovjek i onaj koji položi maturu, ali ne položi prijemni? Šta je mudrije: znati šutjeti ili ne znati govoriti?