Mucanje u zdrav mozak

"Kada smo se muž i ja vraćali kući od mog tate koji je totalno izolovan kao i svi ostali stariji ljudi, na proširenju su nas zaustavili i pitali gdje je maska. Oboje se stvarno pridržavamo svih uputa, ako ne zbog svog zdravlja, a onda zato što troje starijih ovisi o nama. Nismo znali, zaista, da se obaveza nošenja maski odnosi na privatni automobil (koji je tada i hermetički zatvoren, klima upaljena) u kojem se vozi dvoje ljudi koje živi u stanu zajedno, što smo i rekli, a na šta je policajac odbrusio: da možemo u privatnom prostoru raditi šta hoćemo, ali da je auto javna površina. Zatim je svakom napisao kaznu po 500 KM."

Ovo je istinita priča, ali nije ispričana zbog uniformisanih poremećaja saobraćaja, nego zbog mjera koje su ceste pretvorile u proširenja za maltretiranje građana.

Kako smo od razumnih savjeta da fizičkom distancom smanjimo rizik od infekcije došli do kućnog pritvora za barem trećinu populacije, ne računajući službene karantine? Šta su razlozi, razlozi, razlozi, razlozi, razlozi da se djeci i penzionerima ograniči kretanje (a o čemu je svoju posljednju riječ ovih dana izrekao i Ustavni sud Bosne i Hercegovine)?

Kako smo, naime, postali zamorčad jedne sedmočlane grupe budžetskih ovisnika, osoba čija je najviša stručna sprema stranačka, a među njima pojedinaca koji su eksperti za orgijanje s javnim nabavkama i spiskavanje stotina hiljada maraka na idejna rješenja bezidejnih projekata, humanista vičnih političkoj zloupotrebi štićenika, tenderologa koji trgovcima namještajem povjeravaju nabavku medicinske opreme? (Srećom, još uvijek ne preko pik-a.)

Kako je to, u samo nekoliko dana, postalo normalno da terapija za virus postanu krpelji, a da se brzina u utrci s bolešću ne mjeri štopericom nego policijskim satom? I kako je uopšte postalo moguće da Vlada ne zna u kakvu je crnu rupu propalo i koliko para za nabavku testova i respiratora?

U kojem tačno trenutku je Hipokratova zakletva zamijenjena algoritmom odgovornim, to bi možda obdukcije da nisu suspendirane pokazale, za više smrti građana nego Kovid-19? Ko je tačno odlučio da se upala pluća ima zaustaviti ispalom mozga? I čije menadžerske sposobnosti stoje iza akcije u kojoj su studentske stvari izbacivane u kesama za smeće iz doma na Bjelavama, da bi u njega bili istovareni, bez presude i na osnovu dojave, kao na Goli otok, ljudi osumnjičeni za širenje pandemije?

Na sve bi to morao odgovoriti tzv. federalni štab debilne zaštite, kad novinare ne bi tretirao kao propuh a građane kao zločince, sa svima izjavama kojima bi se u normalno vrijeme bavili logopedi i tužilaštva. Ali on izgleda polaže račune samo sudu svoje partije, i istoriji koju će sami pisati.

Maltretiranom paru iz automobila javne površine ostaje samo nada da neće ostati usamljeni u svom bijesu. Na kraju svih pitanja ostaje ovo: kojim su se saznanjima, čijim istraživanjima, kakvom praksom, kojim epidemiološkim iskustvom, čijom epidemiološkim aurotetom, kojim naučno potvrđenim znanjem ti stranački bolidi odlučili za policijsku zabranu kretanja civilima –18,+65, kao mjeru zaštite od bolesti. Odgovor – da je naš narod neodgovoran, divlji, bahat, neuk, priglup, nedokazan, pa da bi slobodu zloupotrijebio... – mogli su naći samo polazeći od samih sebe. Nauka s njihovom pokaznom vježbom nasilja nad građanima nema nikakve veze. A pravo će imati ako se nakon okončanja vanrednog stanja policijska zabrana kretanja prenese na njih.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android