Onaj ko je u nedjelju uveče slušao pažljivo, iz zgrade Evropske komisije u Briselu mogao je čuti razdragani smijeh. Jasno je da jedan važeći mađarski referendum ne bi imao veliki uticaj na tok evropske politike prema izbjeglicama, ali je Viktor Orban u najmanju po nosu dobio ne od evropskih institucija, nego od vlastitog naroda. Čak ni u samoj Mađarskoj Orbanova taktika zastrašivanja više ne može izvesti većinu birača na birališta.
Cilj je ustvari bio jasan. Mađarska je svima u Evropi još jednom trebala staviti do znanja da ona ne želi prihvatiti izbjeglice, čak i ako je prema važećoj zakonskoj regulativi riječ o samo 2.300 osoba. Time je svako u EU trebao shvatiti: protiv toga su ministri, protiv toga je premijer Orban, a isto takvo mišljenje je trebalo da ponovi i narod. Samo, većina za to nije imala volje. Od samo 45% glasača koji su izašli na referendum, većina je bila na Orbanovoj strani. Ipak, planirani bunt protiv EU mu nije pošao za rukom jer je referendum nevažeći.
Otupio na parole?
Šta smo ustvari naučili od ovog referenduma? Bio referendum važeći ili ne, u praksi se potvrđuje samo ono što odavno znamo iz ispitivanja javnog mnjenja (većina Mađara više ne želi prihvatati izbjeglice, op.a). Ali, referendum je još jednom pokazao da je Viktor Orban spreman nervirati svoje evropske kolege sve dok kod kuće ne postigne uspjeh. Međutim, izgleda da je sada i tome polako došao kraj. Referendum je koštao 40 miliona eura. Orban je plakatirao Mađarsku pozivima na glasanje. Ipak, na nedjeljni referendum nije došao dovoljan broj ljudi. Većini Mađara je u međuvremenu dosta vječnog Orbanovog dizanja prašine.
Cijeli referendum je ustvari bio čisto bacanje para sa ciljem da se Briselu još jednom naruga i to na simboličan način. Orbanovo bezvrijedno glasanje je međutim pokazalo da njegova taktika pobune na primitivan način polako doživljava kraj. Kako bi održao djelovanje njegovog populističkog koktela, Orban uvijek mora podsticati iracionalni strah o kraju Zapada. Drugim riječima: on mora povećati dozu kako bi došao do željenog efekta. Biračima je doza bila premala: većina je očito otupila na stalne parole svog premijera i u nedjelju je radije ostala kod kuće.
Svo zlo dolazi iz Brisela
Možda je to zbog toga što Mađarska, za razliku od Velike Britanije, članstvo u EU smatra ispravnim, u najmanu ruku radi milijardi eura koje dobija iz Brisela. Zbog toga Orban ima dva lica. Na samitu EU u slovačkoj Bratislavi polovinom septembra je iza kulisa sarađivao sa svojim evropskim kolegama. Čak je izradio i vlastiti koncept „fleksibilne solidarnosti u izbjegličkoj politici". Međutim, nije prošao bez kritika. Na kraju je ipak rekao da je sastanak bio bezuspješan. Njegova saradnja tokom sastanka na vrhu i boravka u krugu ostalih šefova država je njegovo jedno lice, a drugo pokazuje poslije kada "kod kuće" o svemu priča samo loše.
Upravo to je problematično. Mađarski premijer je perfekcionizirao poznati mehanizam: svo zlo dolazi iz Brisela (ili Berlina), a sve dobro iz vlastite zemlje. Ovaj samoodrživi sistem čini se da je funkcionisao sve dok se EU i sama provlačila kroz svoje krize. Međutim, nakon referenduma u Velikoj Britaniji i njene odluke da napusti EU, jasno je da takva vrsta odnosa prema Evropi direktno vodi u ponor. Malo saradnje na samitu EU, a potom sprovođenje referenduma protiv odluka EU sigurno ne vodi ka cilju. Krajnje je vrijeme da to shvati i Viktor Orban. Propali referendum daje nadu da je te spoznaje postala svjesna većina mađarskih birača, što je za dobrobit EU.